Piše: Slobodan Samardžija
Novoprimljeni, naime, ne bi bili u svemu ravnopravni sa tzv. "starosjediocima". Ne bi imali – pravo veta. Drugim riječima, bili bi neka vrsta pastorčadi. Barem dok ne odrastu, osamostale se i odreknu bilo kakvih kontakata s "majčicom Rusijom". Možda je i to razlog što se među glavnim kandidatima nalaze baš Ukrajina, Moldavija i – Crna Gora. Ne i Srbija.
Predlog koji otvara neka vrata, ili klasična ucjena? Da li se to strah zapada Evrope od neposrednih komšije s istoka – Rusije – sve više pretvara u mržnju sličnu onoj u tek narastajućoj Americi iz polovine 19. vijeka, a između tzv. doseljenika i starosjedilaca, sjajno prikazanu u filmu velikog Martina Skorsezea "Bande Njujorka"?
Sada je već i najvećim skepticima jasno da će ono što Hitler nije uradio u 20. vijeku morati na sebe, na ovaj ili onaj način, da preuzme neko drugi. Problem je samo u tome što niko na kontinentu trenutno nije spreman za ulogu nacističke Njemačke. To ne znači da nedostaje prava doza entuzijazma, jednostavno, niko nema potrebnu moć. Vojnu, ljudsku i privrednu.
Uz Ukrajinu, koja već tri godine ratuje s tom Rusijom, uz njeno iskustvo i volju da se žrtvuje zarad drugih, stvari izgledaju donekle prihvatljivije. Važno je samo da se huka eksplozija, zvižduk metaka, zujanje dronova i vapaj umirućih na čuju u Londonu, Parizu, Briselu… Sve ostalo je prihvatljivo. I – isplativo.
Ali, vratimo se na početak. U suštini predloga o proširenju je davanje punih prava novoprimljenima tek nakon što EU revidira neke svoje principe rada, što bi trebalo da pojedinačnim zemljama oteža ulaganje veta na odluke i politiku unije. Riječ je o pokušaju pojedinih država da udahnu novi život procesu širenja zajedničke porodice, koji trenutno blokiraju Budimpešta i neke druge prestonice, usled zabrinutosti da bi takav potez doveo do neželjene konkurencije na lokalnim tržištima ili bi ugrozio bezbjednosne interese.
Već smo pisali da je Ukrajina za Evropu od životne važnosti. Zbog potencijalne poljoprivredne proizvodnje, rudnog blaga, teške industrije, jeftine a kvalitetne radne snage… Pripajanje druge po veličini države na kontinentu za evropsku porodicu je od životnog značaja. Sve što je vjekovima dovlačeno iz kolonija rasutim po cijelom svijetu sada se svelo na prostor na kojem izmiješani žive Ukrajinci, Rusi i drugi narodi bivše sovjetske zajednice.
Ali postoje i zamke. Žitelji republike koju za sada vodi Volodimir Zelenski s početkom ruske "specijalne vojne operacije" prosto su požurili da utočište potraže na Zapadu. A takvih je, prema nekim procjenama, bezmalo osam miliona. Njihovo udomljavanje svakako ima svoju cijenu, ali pretvaranje istih (naravno onih radno sposobnih) u novu radnu snagu moglo bi da košta mnogo više. Narušilo bi već ionako destabilizovano tržište rada i lako dovelo do animoziteta između domaćih i dođoša. Upravo kao kod Skorsezea. A neke naznake već se vide.
Evropska unija je u velikim problemima. Birokratizovana od vrha do dna, sve više se pretvara u autoritarnu skupinu koja ne gleda pojedinačne interese zemalja članica već daje administraciji u Briselu ovlašćenja koja nemaju u mnogim suverenim državama. Nesporazumi su sve učestaliji i, što je posebno opasno, izražavaju se na najvišim rukovodećim nivoima. Neslaganja sa idejama, pa i pojedinim odlukama predsjednice Evropske komisije Ursule fon der Lajen, ili visoke predstavnice za spoljnu politiku i bezbjednost Kaje Kalas, sve su učestalija i sve neefektnija. Na šta bi sve to ličilo kad je riječ o novim zemljama, "bez konačnog prava odlučivanja", nije teško zamisliti.
Naime, davati neka prava (na posao, slobodno kretanje, biranje mjesta za život) građanima kao pojedincima, ali ne i kao krajnjim odlučiocima, unijelo bi priličnu uznemirenost među one koji takva prava sada imaju, ali se ipak za mnogo šta ne pitaju. Iako prema pomenutom predlogu o proširenju EU novopridošli nemaju tek pravo na veto, nema sumnje da bi isti bili veoma nezadovoljni kada bi o njihovim sudbinama, u krajnjem slučaju, odlučivao neko drugi. Jasno je, takođe, da bi od ovakvog rješenja veću korist opet imale sadašnje članice unije. Ili barem one najmoćnije.
S druge strane, animozitet domaćina prema pridošlicama, ali i između "starih" i "novih" migranata, već sad je u mnogim krajevima na ivici otvorenih sukoba. Pogotovo u okolnostima stalnog rasta cijena, inflacije, nedostatka jeftinih energenata. A sve to najviše pogađa upravo one koji su širom otvorili vrata izbjeglima iz Ukrajine. Podrška novodošlima u Poljskoj, kao jednom od glavnih odredišta, bukvalno je prepolovljena. U Danskoj, na primjer, svi drugi su dobrodošli sem onih iz bivše sovjetske republike.
Jasno je da Evropa na pitanja o proširenju mora da odgovori mnogo fleksibilnije nego do sada. "Ako to sami ne učinimo, drugi će iskoristiti priliku", izjavila je nedavno austrijska ministarka za evropska pitanja Klaudija Plakolm, očigledno aludirajući na Rusiju. U Briselu moraju da vode računa i o sve ubrzanijem jačanju evropske desnice, koja na ovako "amerikanizovanu EU" gleda s neskrivenim podozrenjem.
Iskreno govoreći, veliki je broj žitelja zemalja koje nisu u uniji, a koje žele da joj se pridruže. Ali mnogo toga sprečava ih da se povinuju onome što propisuje Brisel. Ključna u tom smislu je odredba po kojoj bi svaki takav korak obavezno išao uz – odricanje od bilo kakve saradnje s Rusijom. A to bi svakako bio neprijateljski stav prema neposrednom komšiji, i uz to najvećoj zemlji na svijetu, s jednom od najmoćnijih armija opremljenih, između ostalog, nuklearnim naoružanjem. Biti u nesporazumu s takvom državom nikome nije prijatno. Ukrajina je primjer.
Dok se na toj liniji nešto ne promijeni, prevashodno na zapadu, u Evropi neće biti istinskog mira. Naš kontinent je ideološki i politički mogao da bude razdvojen u većem dijelu 20. vijeka, ali danas takve i slične podjele više ne opstaju. Uostalom, nešto od svega rečenog moglo bi da bude razjašnjeno na predstojećem sastanku Vladimira Putina i Donalda Trampa u Budimpešti. Ako do njega dođe. Domaćin Viktor Orban stoga je vrlo dobro svjestan i reklo bi se da upravo na tu kartu i sam igra.
Kao god da bude, animozitet birokrata u Briselu prema Rusiji i Srbiji mogao bi da se pokaže kao preskup.
politika.rs
(Autor je novinar "Politike" u penziji)
