Piše: Krsto J. Pejović
Drugim riječima, istina je u današnje vrijeme samo mit koji se pamti kao davašnja vrlina. Može jedino da nas tješi učenje Seneke da "vrijeme otkriva istinu", odnosno vrijeme je kći istine. Ako ima poštenih (a treba) oni su jedino uz istinu.
Danas ima toliko "fabrikovane istine, da je svako u pravu. Istinu prećutkuju oni koji prihvataju ono što im nudi zapad, istinu koju prezentuje istok zapad mrzi. Nije bez razloga Gete kazao da je "mudrost samo u istini". No i pored toga, današnji oci digitalnog morala, klasičnu istinu i pravdu doživljavaju kao gorak lijek. Novo doba 21. vijeka za nagradu nudi laž. To bar važi za prerušene dobrotvore novih digitalnih revolucija, koje navodno zaposlenima donose dobro. Za njih je laž na prestolu, tamo gdje se ništa istinito ne može saznati.
Bez neke posebne analize opštepoznato je da je istina cijela, jedinstvena i neograničena, doživljaj koji je nerijetko i iznad nauke. Onaj koji doživi istinu postaje drugi čovjek, drugačiji od onih koji vrednuju ponude i poduke neoliberalne ekonomije. Istina je stvaranje udobnog moralnog života, po Jasperu "težnja za istinom je dostojanstvo čovjeka".
S druge strane, neistoljublja istine ima na pretek, i to je domet filozofije vremena s početka 21. vijeka. To je u stvari uskost duha, plod neznatne posvete intelektualnom radu, koji bi trebalo da bude protagonist istine. Mudrost, pravičnost, skromnost, uzdržljivost i ljubav prema svemu što je časno je put ka istini i osnov morala. To je ujedno i osnov svakog dobrog običaja. Iako svak ima "svoju istinu", moramo znati da postoji samo jedna istina, i ona je "nedjeljiva kao Bog". Iskustva "savremene prakse" pokazuju da, nažalost, ne postoji nagon za istinom, iako istina ne bi trebalo da je odvojiva od duha. Ne bi bilo iznenađenje ni da se formira nauka o doprinosu gaženja istine, i ta pojava već ponegdje dobija atribut stvarnosti, koja neodložno slijedi. Ipak, postoji osvešćenje koje vodi ka istini, pa makar u formi nade. Dovoljno je da um napreduje uporedo sa znanjem koje ne iskače iz granica morala. Možda je neophodno priznati da moral kao i istina imaju nemoć pred biznisom zapadne Evrope. Uzrok i oslonac toga su "nove vrijednosti" digitalne psihologije. Zapadnjaci bi kazali da navodna promjena o istini pripada svijetu neoliberalne ekonomije. Dakle, gaženje istine je harmonija novog savršenstva totaliteta digitalizacije.
Čovjeku je potrebno sigurno tlo, a to je istina. To što se kaže za čovjeka da je u isti mah slobodan, ne znači da je pozvan da gazi istinu i čini zla djela. Prostor istine je apsorbovan neistinom i gubitkom morala i porodice. Ono što čovjeku pada u oči je gubitak osjećaja kajanja. Ta činjenica pokazuje gdje se svijet danas nalazi. Stoga, ni volja normalnom čovjeku nije prostorna, pa je njegova obaveza da odredi položaj prema totalnoj moralnoj pukotini, odnosno gaženju istine o obzirom na sveprisutnu totalnu poplavu laži. Savremeni čovjek ne pamti besjede o duši, pravdi, pravičnosti i pravednosti. Zato i pitanje – kako da se odbrani istina? "Čulne intuicije" za istinu nemaju ni pozvane institucije. Uopšte uzev, za očuvanje istine neophodno je obrazovanje koje smo napustili i zapustili, koje ne bi trebalo da bude matrica vještačke inteligencije.
Fenomken istine najbolje je opsao Gete navodeći da ništa nije toliko veliko kao istina. Moralnost je osnov pravednosti, a Bog je jedina istina. Njega ne može niko, pa ni u primisli gaziti, pa makar to bio i evropejac.
(Autor je publicista)
Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana"
