Svojevremeno je filozof Teodor Adorno postavio pitanje o smislu poezije nakon Aušvica. Na ovim balkanskim prostorima ja bih upitao kakvog smisla ima poezija nakon Jasenovca? Adorno je kritički smatrao da zapadnjačka kultura u cjelini nije pronašla niti pružila dovoljno barijera za nastanak i razvoj fašizma u Evropi prije, ali i poslije Drugog svjetskog rata. Ako pod fašizmom podrazumijevamo ekstremni društveno-politički sistem koji počiva na rasizmu i nasilju, onda je on prisutan od pamtivjeka. Činjenica je, međutim, da je fašizam dvadesetog vijeka sa holokaustom i Jasenovcem silno nadmašio sva ranija istorijska zla. Ako je porazom fašizma nakon Drugog svjetskog rata stvoren optimizam i nada u nastupanje budućnosti bez fašizma, vrlo brzo je realnost svjetske geopolitike i novih ratova, pokazala suprotno. Njemački neuspjeli pohod na Istok (Drang nach Ost) je nastavljen NATO-vim istočnim pohodom opet preko ukrajinske teritorije. Izrael je kao nedovršeni cionistički projekat nastavio praksu okupacione, antiarapske politike. Amerika je udarom na Venecuelu nastavila Monroouvu amerikanizaciju zapadne hemisfere. Sve ove politike su snažno dijalektički povezane i u sebi nose temeljnu klicu fašizma izniklu mnogo ranije iz trojstva: imperijalizam, rasizam i nasilje.
Otimanje Venecule i predsjedničkog para je međunarodni skandal na kojim se Tramp bestidno hvali. Nema sumnje da je Venecuela opomena svima koji nisu dovoljno jaki kako mogu proći ako se njihova imovina nađe na meti američkih interesa. Trampov cinizam je bez kraja kada svoju glad za tuđim energetskim bogatstvima prikazuje kao akciju koja je izvedena u ime dobrobiti venecuelanskog naroda. Ipak, drska intervencija i otmica američke vojske nije nikakvo iznenađenje. Naprotiv, dolazi kao posljedica hegemonističke politike koje se Amerika drži decenijama. Jedan od strateških ciljeva te politike je dekompozicija Ruske Federacije uz pomoć projekta Ukrajina – antirusija. Na tu kartu su SAD i Evropa uložili ogroman kapital. Suočeni sa neuspjehom tog projekta i teškim posljedicama na geopolitičkom, ali i na ekonomskom planu, SAD pomjera fokus na Bliski Istok i Latinsku Ameriku. Stavljanjem Venecuele pod kontrolu, Amerika će biti u poziciji da ukupno kontroliše oko 50 posto naftnih svjetskih rezervi. Istovremeno će zaustaviti uticaj Kine i Rusije i ostvarenje njihovih interesa u toj zoni. Nema sumnje da je NATO pred vojničkim porazom u Ukrajini i Tramp pokušava da zaustavi taj rat i spasi što se spasiti može. Evropa se opire u svojoj nesposobnosti da se suoči sa ogromnim porazom i ekonomskim gubicima u promašenom projektu – antirusija. Nije pogrešno zaključiti da Tramp u satiranju Gaze i izraelskoj okupaciji okolnih teritorija u Siriji i Jordanu uz strateški interes vidi i nekakvu kompenzaciju za neuspjeh u ukrajinskom proksi ratu. Osim toga, carinski rat sa Kinom mu nije ništa donio. Naprotiv, praktično je priznao Kinu kao ekonomsku velesilu sa kojom se mora sporazumijevati.
Protivpravna pomorska blokada Venecuele, ubijanje neidentifikovanih lica na brojnim plovilima i konačno vojni udar uz otmicu predsjedničkog para je državno razbojništvo bez presedana u ovom milenijumu. Istina, strašne američke međunarodne kriminalne epizode su takođe Irak, Libija, Avganistan. Ipak, Amerika je konačno svjesna činjenice da nije jedina velesila, te da mora očuvati dijalog sa Kinom i Rusijom. Istovremeno će svim silama nastojati da odvoji prostor Latinske Amerike od njihovog uticaja.
Kako će se završiti ova nesrećna epizoda sa Venecuelom ostaje da se vidi, ali s obzirom na osude Brazila i Meksika ne treba očekivati da će Latinska Amerika biti lak plijen ovakvoj nasilnoj i drskoj američkoj politici. Naprotiv, slijedi pogoršanje odnosa i vjerovatno kao kontrateg jačanje odnosa unutar BRIKS-a. Svijet je u procesu tektonskih geopolitičkih pomjeranja u kojima prezadužena Amerika grozničavo pokušava da sačuva interesne zone, ne libeći se pri tom da Evropu ekonomski iscrpljuje a geopolitički minorizira.
Politika SAD i Evrope nije, na žalost, politika mira, inače se Ukrajina ne bi gurala u NATO po svaku cijenu, niti bi se hapsili lideri suverenih država. Ako ove zapadne sile otvoreno podržavaju banderovce i nacizam u Ukrajini, zašto bi nas čudilo to što ne osporavaju veličanje ustaštva u Hrvatskoj? Zašto bi nas čudilo što po svaku cijenu hoće da obore srbijanski režim koji se ne odriče veza sa Kinom i Rusijom? Ostaje zaključak da je Adornova teza o propagandističkoj kulturi Zapada koja ne uspijeva stvoriti dovoljno barijera za zaustavljanje fašizma u vlastitom političkom biću, ispravna i danas.
Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana"
