Piše: Milisav S. Popović
Turbo-folk, toliko težak za dušu, postao je "prijatna potreba" značajnog dijela stanovništva. Znaju li oni koji u njemu uživaju da su se odrekli srži kulture svojih predaka? Butan nikada nije dozvolio da se "repovi" i "otrovni implanti" divljih prolaznika (osvajača) skriju u čistim vodama i razbujaju do granice gdje više ne mogu biti sasječeni do korova.
Zemlja u kojoj je sreća utemeljena u Ustavu (navedena kao osnovni cilj ustrojstva države), i gdje vladar ne pita koliko si proizveo, već koliko si spokojan. U Butanu, nacionalna filozofija ne počiva na rastu, već na ravnoteži; nema ekspanzije, samo usklađivanje čovjekove suštine sa porecima radosti i zadovoljstva (uši treba ispuniti bogatim melodijama, oči nakapati šumovitim horizontima, a grlo ispirati mudrim rečenicama... sve što je u čovjeku čulno, treba dovesti do nivoa istinskog, ali duboko-smislenog zadovoljstva).
Butan je visoko u planinama, između oblaka i molitvi (huk vjetra i drevnih mantri) – mjesto gdje je bruto nacionalna sreća (ne proizvod) najviši ideal. Time je, u jednoj jedinoj rečenici, srušen čitav poredak savremenih ideologija (čak i ova naša, "tranzitna" što ne ljubi čovjeka).
Njihov Ustav nalaže da šumski pokrivač nikada ne smije pasti ispod 60 odsto ukupne teritorije ("jer je svako drvo dio bića tvoje duše" – zato i plaču kada nakon poplava bujica iščupa stabla).
Ali ono što najdublje zadivljuje jeste njihova spiritualnost. Poput pravoslavne liturgije, ali sa horskim pripjevima gdje se osim Bogu, ljubav pruža prirodi (njihov doživljaj božanstvenosti kaže da je svaka travka, list i kap vode – samo ispoljeni "vid sreće i bića" Boga samog).
A, pazite ovo... U tom svijetu lišenom ambicije da postane bilo šta drugo osim "biti prisutan u sopstvenom životu" – niče grad. Gelefu Mindfulness City.
Na jugu Butana, uz granicu sa Indijom, kralj Džigme Njamgel, najavio je grad sabranosti ili grad ispunjenosti. Bez staklenih tornjeva i luksuznih avenija (što proizvode lažni osjećaj luksuza i trku za prestižom "dočepati se svega"... a onaj mali broj "učesnika" koji u tome uspiju – sebi kupe basnoslovno skup zatvor... gdje sreće nema ni u tragovima).
Biće to grad projektovan za spokoj i zadovoljstvo (tako je naznačeno u samim projektima). Mjesto gdje se arhitektura povlači pred pejzažom, gdje se ne gradi da bi se dominiralo, već da bi se – čovjeku i prirodi služilo (prvi put da se arhitekturi nameće da cijeni čeljade više od građevine).
U Gelefu će postojati školski sistemi koji podučavaju sve naučne discipline ali i unutrašnji život, centri za inovacije i kontemplaciju, infrastruktura prilagođena prirodnom ritmu – i zakon koji ne štiti kapital, već svetost postojanja.
Ali od svega, najfascinantniji će biti gelefski mostovi! Obilježeni su kao: prostori sa jedinstvenim društvenim ulogama. Svaki će podržavati jednu od devet domena sreće: zdravlje, obrazovanje, kulturu, duhovnost... Tamo će se uspostavljati medicinski centri, gdje će Istok sresti Zapad, univerziteti, vrtovi, staklenici sa proizvodnjom čiste hrane, kulturne tačke okruženja, hramovi, tržnice... Biće to javni prostori osmišljeni da zaustave, ne ubrzaju.
Već ga nazivaju Anti-Dubai... istina je da njegovi tvorci ne žele da Gelef suprotstave bilo kome ili čemu... samo da ponude model, koji će ovom izgubljenom svijetu (prepunom povrijeđenih ljudi što zbog rana grizu druge) pokazati i dokazati da u zavisnosti s kakvim ciljem gradimo – takve "duhovne proizvode" i žanjemo.
Ionako živimo u svijetu koji je struktuiran da nas "omete" – brzina i obaveze koje nastaju iz potreba da se radi, da se stvaraju porodice, da se obrazujemo... svaka od njih je dovedena do besmisla, prosto jer su rigidni sistemi prodrli unutra, pa povlače konce... Svete tačke našeg postojanja su etiketirane "serijskim oznakama" i mi treba da budemo proizvod, kao i sve ono što nas označava... koje samo treba "održavati" radi novog ciklusa. Ciklusa čega? Koji je krajnji cilj svega?
Ako se pitate, da li će Gelef uspjeti. Hoće, jer mora. Biće početak povratka smisla i sklanjanje rđe sa točkova "ko smo?" mehanizma... Opet će neke generacije spoznati šta znači porodica, ljudska interakcija i saglasje sa prirodnim tokom života.
Jer ovo što smo – nije putanja. Već igra čigre i ćorsokaka.
(Autor je književnik)
Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana"
