Granice prihvatljivog u trgovinskim politikama

Hiperglobalizacija je u velikoj mjeri posrnula upravo zbog pokušaja prekomjernog regulisanja politika čiji se efekti prelivaju na međunarodnu scenu. Fokusiranjem na one politike koje zaista ciljaju na osiromašenje susjeda možemo locirati pravi izvor problema i osigurati napredak u međunarodnim pregovorima

Piše: Dani Rodrik

U vrijeme kada vodeće trgovinske sile svijeta sve češće pribjegavaju unilateralnim postupcima da bi zaštitile svoje društvene, ekonomske, ekološke i bezbjednosne interese, svjetskoj ekonomiji je prijeko potreban jasan normativni okvir kojim će se definisati pravila ponašanja. Za početak, bilo bi korisno da se bar načelno složimo da nije poželjno koristiti politike "osiromašenja susjeda", one kojima se korist ostvaruje na štetu drugih.
To zvuči razumno, ali koliko je izvodljivo? Ne oslanjaju li se mnoge zemlje na takve postupke i previše često da bi sada pristale da promijene ponašanje?
To, zapravo, nije istina. Utisak da većina zemalja tako postupa posledica je konceptualne pometnje koja zamagljuje razliku između državnih politika koje samo posredno proizvode neželjene posledice prelivanjem na druge zemlje i politika čiji je primarni cilj osiromašenje susjeda. Pokušaj da se sve politike prvog tipa stave pod kontrolu bio bi beznadežan, pa i kontraproduktivan. Srećom, potezi usmjereni na osiromašenje susjeda čine samo mali podskup takvih politika.
Hiperglobalizacija je u velikoj mjeri posrnula upravo zbog pokušaja prekomjernog regulisanja politika čiji se efekti prelivaju na međunarodnu scenu. Fokusiranjem na one politike koje zaista ciljaju na osiromašenje susjeda možemo locirati pravi izvor problema i osigurati napredak u međunarodnim pregovorima.
Da bismo razumjeli značaj ove razlike, razmotrićemo klasičan slučaj u kom politike jedne zemlje proizvode štetne posledice u drugoj zemlji, konkretno slabljenjem njene trgovinske pozicije (cijene izvoznih roba u odnosu na uvozne). Scenario "osiromašenja trgovinom" prvi je izložio Jagdish Bhagwati, da bi ga Paul Samuelson kasnije upotrebio da pokaže zašto je ekonomski uspon Kine loša vest za Sjedinjene Države.
Posebno ćemo razmotriti dva slučaja. Prvo, kada kineska država subvencioniše istraživanje i razvoj, čime uvećava konkurentnost u domenu visokih tehnologija i obara cene visokotehnoloških proizvoda na globalnim tržištima, SAD i druge razvijene ekonomije trpe štetu, jer su to bila područja njihove komparativne prednosti. Ali, uprkos nastaloj šteti, ne bi bilo ispravno tražiti od Kine da obustavi subvencije, jer nam intuicija govori da je podrška istraživanju i razvoju legitiman pristup podsticanju ekonomskog rasta, čak i ako drugi akteri usled toga trpe štetu.
Drugi primjer je politika zabrane izvoza retkih metala i važnih minerala za koje je Kina glavni globalni izvoznik. Kina profitira od rasta cena na svjetskim tržištima i uvećane konkurentnosti svog izvoza zahvaljujući jeftinijim inputima. To je već jasan primjer politike osiromašenja susjeda. Ostvarena dobit direktno proističe iz korišćenja globalne monopolske moći kojom se stranim proizvođačima nanose gubici.
O politici osiromašenja susjeda možemo govoriti jedino ako je korist za domaću ekonomiju uslovljena nanošenjem štete drugima. Joan Robinson je skovala izraz "politika osiromašenja susjeda" 30-ih godina 20. vijeka da bi opisala postupke kao što je kompetitivna devalvacija, kojom se u situacijama opšte nezaposlenosti radna mjesta iz stranih zemalja premještaju u domaću ekonomiju. U načelu, politike osiromašenja susjeda su igra negativnog zbira za čitav svijet.
Prepoznavanje takvih politika u praksi može biti veoma teško, jer nijedna država nije spremna da ih prizna. Ali jasnija predstava o tipovima postupaka koji su zaista problematični suzila bi polje sporenja i vjerovatno donijela bolje ekonomske rezultate. To bi doprinijelo i razvoju boljih politika, jer bi države dobile podsticaj da se uključe u produktivniju raspravu o tome šta tačno rade, zašto to rade i kakve su moguće posledice.
Ako ovu perspektivu primijenimo na stvarni svijet, uočićemo da većina industrijskih politika u današnjoj Kini i Sjedinjenim Državama ne pripadaju kategoriji politika osiromašenja susjeda. Zapravo, mnoge bi prije trebalo opisati kao politike bogaćenja susjeda.
Najočigledniji primjer je široki spektar zelenih industrijskih politika koje Kina sprovodi u nekoliko posljednjih decenija, spuštajući tako cijene solarne energije i energije vjetra, baterija i električnih vozila. Za svjetsku ekonomiju to su dvostruko korisne politike. Inovacije se prelivaju, troškovi globalnih proizvođača se smanjuju, a potrošačke cijene padaju. Istovremeno se ubrzava prelazak s fosilnih goriva na obnovljive izvore energije, čime se djelimično nadomješćuje izostanak karbonske takse.
Ako industrijske politike na ispravan način uzimaju u obzir eksternalije i nesvršenosti tržišta – kao u slučaju zelenih subvencija – razloga za brigu nema. Možemo izraziti opravdanu zabrinutost u slučaju da taj uslov nije ispunjen, ali ostaje činjenica da troškove neefikasnih industrijskih politika uglavnom snose zemlje koje ih primjenjuju. Plaćaju ih domaći poreski obveznici i potrošači kroz više poreze i cijene. Loše industrijske politike nanose više štete onima koji ih sprovode nego susjedima.
Naravno, i druge zemlje mogu trpjeti zbog uvećanih troškova. Ali to ne znači da važne odluke treba prepustiti trgovinskim partnerima. Nije ni realistično ni razumno očekivati da se država odrekne sopstvenih politika da bi uvažila mišljenja drugih zemalja o tome šta je za nju najbolje. Trgovinski partneri svakako imaju slobodu da primijene sopstvene zaštitne mjere, čak i u slučajevima kada politike na koje reaguju ne pripadaju kategoriji politika osiromašenje susjeda.
Na primjer, ako se država osjeća ugroženom iz razloga nacionalne bezbjednosti ili zbog mogućih nepovoljnih efekata na lokalno tržište rada, ona ima pravo da uvede izvozna ograničenja ili carinske dažbine. U idealnom slučaju, takvi odgovori treba da budu pažljivo odmjereni i precizno usmjereni na željeni cilj, a ne da se primjenjuju kao kazna za sve one koji ne sprovode politike osiromašenja susjeda.
Uočavanje razlike između malog broja postupaka koji zaista imaju za cilj sticanje koristi nanošenjem štete drugima i širokog spektra politika koje posredno mogu dovesti do prelivanja neželjenih efekata na druge zemlje prvi je važan korak na putu ublažavanja trgovinskih tenzija. To bi omogućilo da se međunarodni pregovori usredsrede na stvarne probleme, a države bi dobile odriješene ruke za sprovođenje legitimnih ekonomskih politika. Stvaranje svijeta u kom države prvo pomažu sebi dobro je i za ekonomiju i za politiku.
Project Syndicate, preveo Đorđe Tomić