Piše: Žan-Verner Miler

I Tramp je ponudio svoje tumačenje kada je na društvenim mrežama objavio da "onaj ko spasava svoju zemlju ne krši nijedan zakon" – što je izjava koju je Balzak pripisao Napoleonu.

Napoleon se obično smatra vrhunskim primjerom cezarizma, koncepta skovanog u 19. vijeku kojim se opisuje i legitimiše specifičan oblik autokratske vladavine. Da li bi to bio prikladan opis Trampa? Mada ima nekih upečatljivih paralela, u njegovom režimu nedostaju ključni elementi cezarizma.

Uzmimo prvo sličnosti. Čak i prije nego što je preuzeo vlast, Napoleon je – poput Trampa – intuitivno znao da je za savremenu masovnu politiku propaganda od ključnog značaja. Lično je uređivao biltene o pobjedama svoje vojske i neprestano naručivao promotivne pamflete, portrete i novine sa nazivima kao što su Bonapartin dnevnik i Ljudi vrline. Reference na Cezara – znamenitu ličnost starog Rima – kulminirale su 1800. u tekstu Paralele između Cezara, Kromvela, Monka i Bonaparte. Autor je bio ministar unutrašnjih poslova, Napoleonov brat Lisjen.

Komentatori skloni ovoj paraleli ističu da je svaki Cezar harizmatični vođa koji (presudno) kanališe "volju naroda". Napoleonov nećak Luj – izabran za predsjednika 1848, odbranio svoju vlast državnim udarom 1851, a potom se krunisao za cara kao Napoleon III – shvatio je to kada je ponovo uveo opšte muško pravo glasa, nasuprot konzervativnim elitama koje su to pravo priznavale samo zemljoposjednicima.

Kralj nije pao, hoće ponovo u vlast

Demokratija napoleonovskog tipa ima svoja ograničenja. Oba Napoleona su se oslanjala na propagandu i policiju, strogu cenzuru svake kritike i suzbijanje opozicije. Cilj čestih plebiscita bila je demonstracija podrške naroda za unaprijed donijete odluke. Liberalizovali su politički sistem samo kada su morali, suočeni sa neizvjesnošću i otporom – Napoleon I u prvih 100 dana nakon povratka sa Elbe, a Napoleon III tokom poslednjih godina svoje vladavine.

Napoleon je nazvan modernim "medijskim imperatorom", a oba Napoleona su se oslanjala na mit o nevjerovatnom usponu (iznenadni izbor Napoleona III 1848, poslije nekoliko neuspješnih državnih udara sablasno podsjeća na Trampov nevjerovatni povratak na vlast). Oni su takođe shvatali značaj spektakla za sticanje divljenja građana. Kako je rekao Napoleon Bonaparta, "novorođena vlada poput naše treba da zadivi i zaprepasti ljude da bi se konsolidovala, ili će propasti".

Njegova sredstva za to su, naravno, bila militaristička. Pokazivao je svoju bliskost sa narodom preko svog odnosa sa vojskom "tretirajući vojnike kao sebi jednake, obraćajući im se prisnim, emotivnim jezikom", piše istoričar Dejvid Bel. Osim toga, Napoleon je uljepšao Pariz spektakularnim zdanjima, a njegovi inženjeri su unaprijedili sistem vodovoda i kanalizacije.

Napoleon III je takođe bio sklon spektakularnim urbanističkim podvizima. Njegov prefekt Sene, Žorž-Ežen Osman, izgradio je čuvene bulevare dovoljno dugačke da pružaju zadivljujući vidik – i dovoljno široke da se u slučaju pobune vojska u njima nesmetano rasporedi. U tom ranom primjeru džentrifikacije, radnici i siromašni građani sistematski su raseljavani iz centra grada.

Tramp takođe ima arhitektonsku agendu. Jedna od njegovih manje zapaženih izvršnih naredbi, "Promocija prelijepe federalne građanske arhitekture", poziva na ponovnu izgradnju federalnih zgrada u klasičnom stilu (rezultat, ako ga uopšte bude, biće pozlaćena zdanja sa "betonskim stubovima umotanim u plastiku", predviđa jedan kritičar). Slično tome, Trampova retorika o proširenju SAD na Kanadu i Grenland podsjeća na najmračnije dane imperijalizma devetnaestog vijeka, kada se slava vladara mjerila osvajanjem novih teritorija.

Trampov jedini pravi talenat leži u iskorišćavanju naše spremnosti da povjerujemo u imidž uspješnog biznismena, iako njegovu stvarnu poslovnu karijeru čini niz neuspjeha. U tome on podsjeća na Napoleona III, "grotesknog mediokriteta", prema riječima Karla Marksa, koji je pothranjivao iluzije o svojoj veličini. Zahvaljujući tome, pošlo mu je za rukom ono što politikolozi nazivaju autogolpe (samopuč): nezakoniti opstanak na vlasti poslije legalnog dolaska na vlast. Poslije propalog poduhvata 6. januara 2021, Tramp bi to mogao ponovo da pokuša u svom drugom mandatu.

Ipak, analogija sa cezarizmom ne stoji. Na elementarnom nivou, Trampu nedostaju dostignuća. Kad je Gete hvalio Napoleonovu "produktivnost", nije mislio samo na vojne pobjede. Pred sobom je imao čovjeka koji se samostalno uzdigao i unaprijedio francusku državu i njen pravni sistem.

Dok su oba Napoleona uspjela da se nametnu kao ljudi iznad partija i klasa zahvaljujući širokoj narodnoj podršci, Tramp je militantno nastrojen republikanac koji ostvaruje cilj svoje stranke da smanji poreze za bogate. Njegov saveznik Ilon Mask ne samo da ne gradi budućnost američke države, naprotiv, bezobzirno je sabotira. Dok su oba Napoleona obećavala red i kraj revolucionarnih prevrata, Tramp i njegovi lakeji namjerno seju haos, oduševljeni idejom da će nered ići na ruku nekim biznisima.

Trampova usputna doskočica da je iznad zakona ne govori o njegovim cezarističkim težnjama. To nije ništa više – ili manje – od uobičajene autoritarne retorike osmišljene da legitimiše nasilje. Autokratski vođa El Salvadora, Najib Bukele, objavio je istu frazu, a ona se nalazi i u manifestu norveškog masovnog ubice Andersa Brejvika. U ime odbrane Evrope od islama, Brejvik je 2011. u Oslu i na obližnjem ostrvu ubio 77 ljudi. Et tu, MAGA?

(Project Syndicate; peščanik.net)

Prevela Milica Jovanović