Piše: Stefan Lakušić
Tramp je nestalan i učestalo daje konradiktorne izjave, primijetiće i površan pratilac svjetske politike. No, tumačenje zašto to radi, nešto je oko čega ne postoji saglasnost. Ovdje ću, umjesto popularnih teza kojima se sugeriše da je neznaven ili da iz kojekakvih razloga zastupa tuđe interese, ponuditi tumačenje Trampovog ponašanja kroz perspektivu "teorije igara".
Teorije igara su pristup srodan realističkoj školi međunarodnih odnosa i bezbjednosti, zasnovan na pretpostavci da su subjekti interakcije racionalni i sebični, te da su njihovi potezi uslovljeni ekonomskim interesima i akumulacijom moći. Obično se izražavaju numeričkim modelima (ti modeli su najkonkretniji ako iskazuju finansijske ishode), od prostih tabelarnih prikaza do komplikovanih šema različitih uticaja, a sve u cilju predviđanja ponašanja protivnika i ishoda interakcija. Najpopularniji zagovornici ovih modela u ukupnoj javnosti su Džon Neš, koga u višestruko nagrađivanom filmu "A Beautiful Mind" glumi Rasel Krou, te John Mearsheimer, koji je poznat kao teoretičar koji je decenijama unazad predvidio napad Rusije na Ukrajinu.
Radi što jednostavnije i kraće eksplikacije teorije igara, poslužiću se jednim od najjednostavnijih modela: chicken game (igra kokoške). Evo kako ovaj model izgleda tabelarno i numerički:
U praksi, radi ilustracije ovog modela, možemo se poslužiti opasnim opkladama u kojima vozač određenu relaciju vozi velikom brzinom suprotnom trakom. Gornji desni ishod je ono čemu teži učesnik opklade pri sretanju svakog vozila iz suprotnog smjera – njegovo pomjeranje iz trake kojom vozi, dok je donji desni najgori za oba vozača. U toj varijanti učesnik opklade se ne sklanja iz neprikladne trake, dok vozilo iz suprotnog smjera vozi "ispravnom" trakom, ali u konkretnom slučaju to ima za numeriču posljedicu –"10", a praktično sudar i vjerovatan tragičan ishod. Druga dva polja podrazumijevaju odustanak od opklade vraćanjem u adekvatnu kolovoznu traku čime se postaje "kokoška" (kukavica).
E sad, šta teorije igara imaju da ponude u razumijevanju onoga što se trenutno zbiva na međunarodnoj sceni, i konkretno poteza Donalda Trampa? Prije svega, potezi koje vuku čelnici država, ovim modelom, uglavnom se odvijaju u anarhičnom međunarodnom "sistemu", bez autoriteta koji sputava interakciju subjekata. Da je sadašnji sistem takav, slaže se većina autora koji se bave ovom temom. U tom kontekstu treba tumačiti Trampovu izjavu da njegove poteze ne limitira međunarodno pravo, već njegova lična moralnost. Moguće znakovito, i kanadski predsjednik na konferenciji u Davosu izjavljuje da poredak zasnovan na pravilima blijedi, da jaki rade što mogu, a slabi moraju patiti kad je to nužno.
Načelno možemo reći da, da bi bio uspješan u ovoj vrsti igara, moraš da budeš nepredvidiv, neetičan (ili, preciznije, prividno etičan), sebičan, da što bolje raspolažeš informacijama kako bi bolje znao koji potez ima za posljedicu štap, a koji šargarepu, i, po mogućnosti, da imaš bolju startnu poziciju. Takođe, za teorije igara nije bitno kakav si, nego kakvu sliku šalješ protivniku i koliko dobro poznaješ protivnika.
Evo, na primjeru Grenlanda, kako to izgleda:
1. SAD su demonstrirale kredibilnu silu u Venecueli, van okvira međunarodnog prava;
2. SAD su obnovile namjeru da pripoje Grenland, i to ovaj put uz poruku da su spremne da to urade na sve moguće načine. Time je stvorena povoljna pozicija za ulazak u naredni korak, odnosno "igre";
3. Danska i druge NATO zemlje napravile su kalkulaciju da je protivljenje neisplativo, jer bi Tramp opet kršio međunarodno pravo, a pobjeda u oružanom sukobu neizgledna. Jednostavno – veći štap nego šargarepa. Dakle, u ovom koraku SAD ima dvije bazične opcije – preduzeti korake ka zauzimanju Grenlanda ili odustati od toga, a Evropljani braniti Grenland ili se povući. Tramp prijeti carinama, Evropljani se boje da uopšte dođe do pomenutog odlučivanja i unaprijed se prave ustupci kojima je Tramp navodno zadovoljan;
4. Danska i evropske sile su zadovoljne što Tramp nije uzeo više;
5. Tramp je pobijedio bez borbe (ovo je vrhunac strategije); navodno je dao ustupak jer ne uvodi carine, što suštinski nije nikakav ustupak jer carine nikad nisu uvedene, a možda ne bi ni bile;
6. Tramp će u budućnosti držati "saveznike" u stalnoj defanzivi jer se boje sljedećeg poteza moćnog i nepredvidivog "partnera". Vrlo je moguće da je namjera da se ovime oslabi odbrana Ukrajine, jer će evropske države biti previše zabrinute za svoju odbranu, a mislim da je nepodijeljeni utisak da je Tramp naklonjeniji Rusiji;
7. Trampov tim će u budućnosti djelovati po analogiji, očekujući dodatne ustupke.
Dakle, smatram da je predsjednik Tramp izvrstan u ovoj vrsti igara, sklapanju dogovora i kreiranju ambijenta u kome bi iz toga izašao kao pobjednik. To znači da je dobar u situacijama odlučivanja i još bolji u stvaranju okvira kojim se diktiraju uslovi pod kojima će se o nečemu odlučivati. No, s druge strane, ovakve pobjede mogu dugoročno voditi ka produbljivanju anarhičnosti svjetske politke, gdje male pobjede neće puno značiti ako izgubimo u maratonskoj partiji šaha, što međunarodni odnosi jesu u svim varijantama, pa i u onoj koju nude teorije igara.
Ovo nam daje povod da razmislimo da li su potrebne neke nove strukture koje će čuvati međunarodni poredak. Nažalost, da bi takve strukture nastale, oni koji imaju moć moraju da se odreknu jednog njenog dijela u koriste te nove strukture, što je malo vjerovatno, osim ako na to ne budu prinuđeni – nadamo se ne ratom.
(Autor je politikolog)
