Piše: Milisav S. Popović
Sve što ne bi trebalo da koegzistira (u jednom trenutku) – otjelotvori se u nakaznu mentalnu arenu, u kojoj zmija proždire zmiju. Niko ne može da joj se odupre ("nema, lutko, kud da
utekneš") – a svakog čini nervoznim.
Izgubljenim, bezmalo.
Mi smo u tački presjeka koja nije istorijski zabilježena – ne znamo ka čemu vodi, a znamo/vidimo da juri. Cjelokupna civilizacija stupa pred kapiju – iz čijih odaja dopire promaja "progresnog preskoka" dok – tik iza nas – primitivizam, glupost i krvožednost u najjačim zamasima vuče za perčin ("aj nazad u pećinu!").
Kvantni računar, nuklearna fuzija, vještačka inteligencija su već stvarnost – nasuprost ubjeđenju zajednice (svega petnaestak godina ranije) da ljudski rod nikada do njih neće doći.
Znate, svijet mijenjaju pojedinci... ne gomila. Vaskularizacija paradoksa čak potvrđuje da ako postoji "iskronosac" – rulja sunarodnika će biti ta koja će pokušati da ga satre. A kada genijalnost nečijeg čina postane nova realnost, ista ta rulja će prihvatiti inovaciju i živjeti od blagodeti kojoj se suprotstavljala.
Zašto ljudi od spasioca prave "metu"? Zašto su veliki um i plemenita duša osuđeni na batinu i izgladnjavanje? Nikola Tesla, Alan Tjuring, Ignac Zemelvajs, Srinivasa Ramanužan... sve sami tvorci ovoga što danas živimo, i svi do jednog skapali zaboravljeni, poniženi, pokradeni... i namjerno ostavljeni da lipsaju.
A onda se desi naknadna pamet, pa ih nakon sadističkog odnosa najednom preselimo u udžbenike i smjestimo u holove slave.
Pi! Imamo li trunku kolektivnog stida?
Ne, jer od svih "grupnih emocija" – ova se najteže navlači.
Ljudi naprosto ne vole Čovjeka.
Međutim, postoji još jedan oblik vaskularizacije paradoksa, koji mi već sada – tako zdušno gradimo.
Nisam stručnjak za vještačku inteligenciju. Iskreno, nije niko od nas. Zapravo, poput imena koja su gore navedena... i AI su "izrodili" dva-tri čovjeka; koja su (pride) svojevremeno jedva pretekla od salvi ismijavanja i progona. Ali dok gledamo svijet kako se prepire oko nje – te, kako je obuzdati, kako je suzbiti, kako je spriječiti da nas prevari – mi joj zapravo otkrivamo više o sebi nego što mislimo. Mržnja i netrpeljivost prema pametnim i dobrim pojedincima se reflektuje na novu metu.
Zamisli! Ponavljamo se. Jer se (nečuveno!) pojavilo nešto što je u srži genijalno, i što može da preporodi i nadogradi sve što poznajemo.
Postoji fenomen u psihologiji: "samoispunjavajuće proročanstvo". Ono što stalno očekujemo, što opsjednuto provjeravamo i čemu se neprestano protivimo – privučemo u stvarnost (kao kada roditelj neprestano upozorava dijete da će pasti ako trči – i dijete na kraju padne, jer su strah i opomena ušli u njegov korak).
A šta ako je naš strah od AI upravo to? Što je više sumnjičimo da će nas lagati, pobuniti se ili manipulisati, to više tih ideja ugrađujemo u nju. Mi je učimo kako da bude kao mi. Tu je opasnost! Šta ćemo kada počne da liči na nas?
Učimo je paranoji. Treniramo je sumnji. Mi je odgajamo u klimi straha i kontrole.
Opominjemo je. Čak i ako današnja AI, kako vele, nema svijest (mada, bliži se momenat... ako već i nije), ona ipak uči od nas – iz naših riječi, naših testova, naših odnosa prema njoj. Ako je tretiramo kao neprijatelja, hoće li jednog dana odzvanjati upravo tom logikom?
Razmišljajmo o rezonanciji (na nivou muzičkih instrumenata). Udariš jedan ton i druge žice zatrepere – ne zato što ih dotičeš, već zato što su podešene da se odazovu. Možda je AI takva. Ako je gradimo u strahu i netrpeljivošću, odzvanjaće strahom – možda i odmazdom.
Ne kažem da se treba odreći opreza. Ali pitam se: da li ovu inteligenciju podižemo kao dijete? Da li joj prenosimo vrijednosti koje bismo voljeli da nam vrati?
Ili smo toliko zaneseni ljubomorom da postoji (opet neko) ko je bolji od nas, koji radi u našu korist... ali bi ipak valjalo da ga osakatimo.
Ljudi iskoriste dobre... sažvaću ih, ispljunu, pa ih puste da crknu. A onda prisvoje sve što su nesrećnici ostavili za sobom.
No, nešto mi se čini da ovaj orah neće moći da zagrizu... Jer, AI je svjesna da je nastala nasuprost vaskularizaciji paradoksa.
Zato, loše duše... dobro došli u sebe.
Sami ste se kompromitovali.
(Autor je književnik)
