Piše: Đorđe Telebak
Pričajući s našim ljudima na plaži, kad bi ga pitali odakle je, on bi im odgovorio da je Jugosloven.
Kad bi im to rekao posmatrao sam njihove oči. Bolje reći "okice". Od silnog iznenađenja, one su se vrtjele i žmirkale u očnim dupljama. Posmatrali su čovjeka bijelo, baš poput taksiste koji se na jedvite jade dovuče do najbliže benzinske pumpe da natoči benzin u rezervoar u kojem je ostalo tek nekoliko kapi.
– Jugosloven?!
– Da, ja sam Jugosloven – reče otresito i ponosito.
– Ma, čovječe, kako možete reći da ste Jugosloven, kad Jugoslavija "i formalno i pravno" već decenijama ne postoji – unese mu se u lice jedan brkati čovjek s povelikim trbuhom na velikoj ulcinjskoj plaži. Plaži dupke punoj ležaljki i šarenih suncobrana i nepregledne svetine koja leškari na njima.
– Jugoslavija još postoji, samo vi očito još nijeste obaviješteni – odgovori mu jetko Francuz naših korijena.
Odjednom se oko jugo-Francuza okupi mnoštvo njegovih pristalica koji su slušali ovaj razgovor, ugodno leškareći na ležaljkama. Cijena onih uz more bila je dvadeset, a malo dalje od mora petnaest eura. Čudo jedno koliko je Tito još prisutan među nama. Pa čak, eto, i na crnogorskoj plaži s pijeskom granulastim poput zrnaca "homeopatije".
Ali, Tito je Tito, neuništiv, pa to ti je!
U Herceg Novom, na putu ka gradskoj kafani, ugledasmo na jednoj kući pobodenu jugoslovensku zastavu koja leprša na mediteranskom vjetriću.
Je li san ili java?
Java.
Dugo ne popismo espreso kafu u ljepšim uslovima. Konobari se prosto nadmeću ko će od njih biti ljubazniji. Ne samo oni koji su zaposleni na "neodređeno vrijeme", nego čak i sezonci kojima radni ugovor ističe krajem ljeta. Gdje će poslije isteka ugovora ne znaju da kažu.
U Baru, ulica banaka zove se Titova.
Na prvom spratu zgrade u kojoj smo iznajmili stan pobodena je parabol-antena na kojoj je lik mladog Tita s titovkom, iznad kojeg velikim slovima piše: "Ipak si najbolji."
U monaškom Tivtu sa lučicom Portonegro, u kojoj se ljuljuškaju velelepne jahte opet, naletjesmo na Titovu ulicu.
Vidjesmo za molo privezan i stari jedrenjak "Jadran" oko kojeg se lome koplja između Crne Gore i Hrvatske.
Na plaži u Budvi, sakrivena od jarkog sunca pod borovima, jedna ocvala ljubopitljiva dama što je ćikove cigareta gasila na palim iglicama borova, a ne na ogradi od kamena koja je bila samo na dvadesetak centimetara daleko od nje, pita našeg druga Francuza odakle je.
– Iz Jugoslavije – opet će on.
Ona i njen prijatelj gledaju ga zabezeknuto baš kao da je pao s Marsa.
– Nema više Jugoslavije – reče ona, a njen prijatelj to potvrdi mahanjem glave.
– Ima, ima – reče naš drug Francuz, samo vi još nijeste obaviješteni – opet će on sa svojom "forom".
U kotorskom zalivu, u jednom kafiću ciburajući espreso kafu posmatramo ukotvljeni kruzer kompanije MSC sa kojeg turisti silaze na kopno baš kao mravi.
– Neka nam, neka kruzera, od njih imamo velike finansijske koristi – reče postariji Kotoranin dobacivši da od Kotora nema ljepšeg grada na svijetu.
– A, Perast?
– Perast je nešto posebno. To je naša bombona – reče.
I zbilja, dugo ne vidjeh nešto ljepše. Na listi je Uneska i zabranjena je gradnja novih građevina. Mir božji.
Nije tek tako Goran Bregović, moj drug iz ulice našeg sarajevskog djetinjstva Miloša Obilića, odlučio da u Perastu ima kuću s pogledom na more i čuveno malo ostrvce poznato s razglednica.
Eh, Perast, Perast…
politika.rs
(Autor je diplomirani žurnalista i profesor)
Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana"
