Piše: Aleksandar Apostolovski

Masa je pjevala i igrala, proslavljajući pobjedu opozicionog lidera Ekrema Imamoglua na izborima u najvećem gradu Turske. Kako se na društvenim mrežama vide mladi ljudi, djeca iseljenika ili djeca njihove djece koji pjevaju hit Nade Topčagić, može se zaključiti da je Nadina pjesma daleko starija od nostalgične omladine iz mahale koja je igrala kolo i mahala zastavama SFRJ.

Nada je ovu pjesmu snimila 1990. godine. Da joj je neko tada prorekao da će se njena pjesma slušati tri decenije kasnije na ulickanom i slavnom festivalu Sanremu, gdje su nastupale svjetske zvezde poput Tota Kutunja ili Erosa Ramacotija, u NBA halama širom Amerike, ili u mahali gdje su novi život započela naša braća iz bivše velike zemlje Jugosa, Nada bi svakoj takvoj vračari rekla da je pošandrcala. I da je, dok je gledala u pasulj, čarobnu kuglu ili šoljicu kafe, dotična proročica Nadu vjerovatno pomiješala sa Tinom Tarner.

Da kojim slučajem Zlatan Ibrahimović prije tri godine, odjeven u smoking, nije silazio niz stepenice spektakularno dizajnirane bine u Sanremu praćen uvodnim taktovima "Jutra", a to je bila Zlatanova želja, slava narodnjačkog hita Nade Topčagić mogla bi se posmatrati tek kao izolovani slučaj. Ibrin otac Šefik se prije raspada Jugoslavije sa porodicom iz Bijeljine odselio u Švedsku, postao je domar za hitne intervencije u Rosengordu, sivkastom predgrađu Malmea, gdje su u potrazi sa srećom dolazili Somalijci, Turci, Jugovići svih boja, ili Poljaci, živeći sa nižom klasom Šveđana. Ako takvi uopšte postoje. U predgrađu izgubljenih duša, Šefik je utapao tugu i potisnuti bijes u alkoholu i narodnjacima koje je neprestano slušao.

-EPA-EFE/TOLGA ULUTURK

Jedan od najvećih svjetskih fudbalera jednom je rekao: "Možda možeš pobjeći iz Rosengorda, ali Rosengord nikada neće pobjeći iz tebe." Mogao je, naravno, Ibra da zatraži od organizatora Sanrema da mu puste "Volare" Domenika Modunja ili bilo koju stvar Andrijana Čelentana, ali onda to ne bi bio Zlatan Ibrahimović, već skorojević ili bogataški dječak iz omladinske fudbalske škole Malmea koje je toliko prezirao. I to osjećanje bilo je obostrano.

Zlatanova jutra i jutra njegovog oca, dok je kao siromašan dječak odlazio na prve treninge lokalnog kluba, započinjala su pesmama Nade Topčagić i u pompeznoj noći italijanske kancone Ibra je želio da čitav svijet čuje melodiju koja je obilježila njegovo djetinjstvo i čitav život. Jer možda možeš pobjeći iz bilo kog grada i te muzike, ali taj grad i ta muzika nikada neće pobjeći od tebe!

Srpski i jugoslovenski folk ili narodnjaci, u ono vrijeme Jugoslavije, oporezivani su kao šund. Takvim muzičkim izrodima su se smatrali i Šaban Šaulić, Miroslav Ilić, Lepa Lukić, jer su komiteti za kulturu smatrali da narodnjake prezrene po svijetu slušaju samo po selima ili krišom, u velikim soliterima u koje je naseljavano ruralno stanovništvo tokom industrijalizacije zemlje. Ali tu, na nevidljivoj granici između solitera i njiva, formirala se srednja klasa iz čijih sjećanja nikada nije prestala da se čuje harmonika i ukleti glasovi najvećih grla narodne muzike. Među njima je bila i Nada Topčagić, koja je u prvu ligu ušla još 1982. godine sa vanvremenskom baladom "Treba mi rame tvoje". Da se razumijemo, među stanovnicima Jildirim mahale ima sasvim sigurno i veliki broj pristalica Redžepa Tajipa Erdogana. Vjerovatno su pjevali u stanovima gubitničku stvar: trebalo im je rame bližnjeg, da plaču na njemu.

Godine su prolazile, a sa njima je otplovio i "novi talas", muzički i kulturološki pravac alternativnih rokenrol bendova, prohujalo je vrijeme velikog trijumvirata rokenrola koji su činili "Bijelo dugme", "Riblja čorba" i "Azra", nestao je negdje u ravnici Đorđe Balašević, odlazeći u vječnost zajedno sa Vasom Ladačkim. Vukli su ih konji vrani, po livadi razigrani. Najveći od svih, Zdravko Čolić, ponekad odradi koncert, tek da potvrdi status superzvijezde sa ovih prostora, kako god ga zvali kartografi. Da li region, da li zapadni Balkan, da li bivša Jugoslavija, da li Jugosfera.

Ali kako mi je još početkom devedesetih prorekao jedan od vodećih kompozitora i producenata žešće muzičke alternative, samo će narodnjaci preživjeti, jer za razliku od dezorijentisanih rokera i pop depresivaca, posjeduju osobinu vrhunskih menadžera. Takav je, recimo, bio i ostao Mitar Mirić. Moj drug je htio da mi kaže da su narodnjaci vrhunski profesionalci koji se drže sledećeg postulata: "Daj narodu ono što traži i imaćeš pare. Ali te pare se krvavo zarađuju." Tu nema mjesta za improvizaciju. Zato su džezeri najređa muzička vrsta. Možda ih treba zaštiti zakonom?

Folk je postao globalni fenomen eksplozijom srpskih i jugoslovenskih sportskih zvijezda. Ako je Zlatan promovisao Nadu Topčagić, Nikola Jokić i Luka Dončić, Slovenac našeg porijekla, po NBA halama širom Amerike naručuju na razglasu ne samo Nadine pjesme već i hitove Džeja Ramadanovskog, Cece Ražnatović, Saše Matića, Vere Matović, Sinana Sakića, Nedeljka Bajića Baje. Pominje se i ime izvjesne Senide.

Narodnjaci i Jokić, plus Luka Dončić, dvije najveće zvezde NBA, uništili su kantri. Luka je puštao Džejevu pesmu "Slavija" u teksaškom derbiju između Dalasa i Hjustona, ali nije se slušao jednolični Keni Rodžers, već nešto mnogo jače od toga. Luka je ubacio 50 poena, igrajući kao u transu, a posle meča je rekao da je bio inspirisan Džejom. Bila je nedjelja.

Kada je osvojio šampionski prsten u NBA sa Denverom i postao MVP finala, Nikola Jokić je na žurci bio di-džej, a na ludom slavlju u Stenovitim planinama, gde su kauboji davno došli da pronađu zlato, slavilo se uz Sašu Matića i "Ruzmarin". Valjda na reveru!

Ali Sinan je Sinan. Njegova stvar "Ej otkad sam se rodio" potpuno je sludjela oca Džemala Marija, koji je plesao, ne razumijevajući nijednu riječ klasika Sinana Sakića, ali njega nije potrebno razumjeti, već osjećati, kao očajni glas ostavljenih, rastavljenih i pogubljenih. Jokić i Dončić su blizu bogatstva od pola milijarde eura, ili su ga možda već premašili, ali ma kako da je tačno da su pobjegli preko Velike bare, ni Nikolin Sombor, ni Lukina prapostojbina, koja seže do dalekih srpskih brežuljaka, nikada nije pobjegla iz njih. Jer njihova jutra ne počinju, kao što nikada nisu ni počinjala, Stravinskim ili transcendentalnim etidama Franca Lista.

Fenomen globalne slave često nepravedno potcijenjenih narodnjaka nije teško objasniti. Uostalom, koja je majka ženila sina, ma kakav da joj je društveni status, slušajući Šopena? Ovdje je riječ o nečemu drugom. Obožavaoci slavnih ličnosti, u paketu sa njima, po pravilu preuzimaju i njihov muzički ukus. Tako se poistovjećuju sa njima. Nisu samo etablirane njihove sportske vrijednosti već i njihov životni stil, način oblačenja, ponašanja uopšte. I, naravno, pjesme koje slušaju. Tada nastupa Nada Topčagić!

Stanovnici Balkanske mahale u Istanbulu nisu naročito etablirani, ali kako su glasali za pobjednika na lokalnim izborima, to im je donijelo herojski status. Zapravo su se oni osjetili pobednicima i zapjevali "Jutro je". Zato su postali svjetska vijest, a sa njima u paketu i Nada Topčagić. Kada shvate da su se vratili u svoje obične živote stanovnika nostalgične mahale, njihov osjećaj pobjednika će nestati.

Ostaće samo njihova jednolična jutra i jedan narodnjački klasik!

politika.rs

(Autor je novinar i kolumnista)

Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana”