Piše: Teri Iglton
Oksfordski rječnik engleskog jezika definiše terorizam kao "nezvaničnu ili neovlašćenu primjenu nasilja za ostvarivanje političkih ciljeva". "Nezvanično i neovlašćeno" je tu da zaštiti svakog vojnika na planeti od sudskog gonjenja za ubistvo i nanošenje teške fizičke povrede. Izraelske odbrambene snage mogu da masakriraju djecu i pretvaraju bolnice u ruševine, ali stanovište državne vojske Izraela je da se na te strahote obično ne gleda kao na terorističke činove. Monstruozni zločini Hamasa od 7. oktobra prošle godine izvjesno su bili djela terorizma, ali ne zato što počinioci nisu nosili uniforme.
Nije uvijek jasno ko je terorista a ko to nije. Nacisti su smatrali da je francuski Pokret otpora teroristička organizacija, ali Britanci nisu tako mislili. Da li su članovi Afričkog nacionalnog kongresa u vrijeme južnoafričkog aparthejda bili teroristička banda ili borci za slobodu? Prema Oksfordskom rječniku, terorizam mora biti neovlašćen, ali nije jasno ko može da izda ovlašćenje za nasilje. "Država" je uobičajeni odgovor na pitanje ko jedini ima pravo da vrši nasilje, ali mnoge vladavine, od carskog Rima do modernih Sjedinjenih Država, upuštale su se u masovni pokolj civila, što prilično zvuči kao pribjegavanje terorizmu. Da li su bombardovanja Drezdena i Koventrija u Drugom svjetskom ratu bila teroristički činovi, ili samo neizbježne posljedice rata? Ipak, to što je neko u ratu ne štiti ga od optužbe za zločine. Naprotiv, najvjerovatnije će ih upravo tada počiniti.
Nije svako nezvanično i neovlašćeno nasilje za osudu. Šta ako je ludak s puškom upao u učionicu i sprema se da ubija jedno po jedno dijete, a vi stojite iza njega s pištoljem u ruci? Nema mnogo onih koji će reći da ne treba da mu pucate u leđa, a pogotovo nema onih koji bi kao razlog naveli to što niste "ovlašćeni" da to uradite. Prosto ne bi bilo dovoljno vremena da se pozove policija ili ministarstvo odbrane. Kažem da "nema mnogo" onih koji bi bili protiv pucanja u tog čovjeka, jer bi neki pacifisti odbili to da urade zato što smatraju da je primjena nasilja apsolutno pogrešna. Lav Tolstoj je bio jedan od njih. (Uzgred, ovdje "apsolutno" ne znači "vrlo, vrlo pogrešno", već pogrešno u svakom zamislivom sticaju okolnosti koji biste mogli da navedete kao opravdanje.)
Jedini problem s tom vrstom pacifizma je šta ćete reći ožalošćenim roditeljima na sljedećem roditeljskom sastanku. Ne pokušati da se ubije ludak s puškom očigledna je greška, što znači da je doslovni pacifizam neodrživ. Ima situacija u kojima je ubiti nekog ne samo dopušteno, već i obavezno. Ne upucati ludaka s puškom u takvoj situaciji bilo bi nemoralno. Srećom, takve situacije su rijetke. Štaviše, one se bezmalo uvijek tiču prava na samoodbranu protiv čina nepravedne agresije. Ali, ne možete da izvršite nepravednu agresiju i da je predstavljate kao samoodbranu kao što to Izraelci sad rade u Gazi. Nasilje koje se vrši u samoodbrani mora biti srazmjerno. Možete upucati ludaka s puškom u leđa, ali ne smjete ga polako peći nad vatrom. Možete da ubijete operativce Hamasa koji planiraju ubistvo, ali ne smjete da pretvorite njihovu zemlju u pustinju da biste to uradili. Pored toga, ludak s puškom u školi je kriv, što je sud o činu koji se on sprema da počini, a ne o njegovom moralnom karakteru, dok je većina ubijenih u Gazi nedužna. Ni ovo nije sud o njihovom moralnom karakteru, već o onom što čine (ili u ovom slučaju ne čine, to jest ne ubijaju ljude kao članovi ili pristalice Hamasa).
Kaže se, međutim, da je terorizam povezan s političkom svrhom, što nije slučaj s naoružanim ludakom u školi. Ali pomislite na nekog ko se sprema da ubije predsjednika (hajde da to ne bude Tramp), a vi ste jedina osoba koja može da spriječi ubicu dobro naciljanim metkom. Neki pacifisti kažu da bi u toj situaciji pucali u noge, ali ne u glavu. Oni nisu apsolutno protiv povređivanja ljudi, već samo protiv ubijanja. To nije pedanterija, jer postoji i te kakva razlika između biti obogaljen i biti pretvoren u leš. Ali šta ako možete da naciljate samo glavu atentatora? U tom slučaju ćete izvršiti opravdano ubistvo s političkim ciljem – ali ako ste običan građanin, taj čin nije ni ovlašćen ni ozvaničen.
Definicija terorizma u rječniku je, dakle, prilično besmislena. Čin nasilja može biti legitiman iako ne spada u vaše profesionalne dužnosti i nije ga odobrila država. Ili ga može država naručiti, a da se ni u jednom drugom pogledu ne razlikuje od terorizma. U svakom slučaju, nije uvijek lako razlikovati političke motive od nekih ličnijih. Neki nezadovoljan mladić iz etničke manjine može ubiti u ime izvitoperene verzije islama, ali i zato što osjeća da je isključen. Ili vi možete nekog ubiti iz zabave – sjetimo se serijskih "ubistava u vresištima" iz šezdesetih. Kroz Evropu 19. vijeka provlačila se jedna struja anarhističkog mišljenja koja je vjerovala u uništavanje bez razloga. Ako pokretom prsta možete da prizovete ništavilo, vaše se moći sigurno mogu mjeriti s moćima Boga koji je stvorio svijet. Uništavanje je izokrenuta verzija stvaranja, čega je svjesno svako dijete s balonom u ruci.
Čini se da je sadašnji britanski ministar unutrašnjih poslova donekle neosjetljiv na te razlike, pošto je nedavno svrstao prskanje aviona bojom u istu kategoriju sa spaljivanjem živih ljudi. Posljedica te besmislice je da se umanjuje značaj spaljivanja živih ljudi. Ali, pojam terorizma uvijek se lako proširivao. On vodi porijeklo iz Francuske revolucije, događaja koji je izrodio moderno doba, preciznije iz Vladavine terora, koja je i sama posljedica Revolucije.
Teror tada prvi put postaje specifičan oblik politike, nešto kao alternativa neoliberalizmu ili socijaldemokratiji. Terorizam, dakle, započinje život kao program koji sponzoriše država, a ne kao napad na državu. Vlast u takvoj državi sve vrijeme zastrašuje svoje građane, što je suprotno stanju u kom se građani sve vrijeme dosađuju, kao pod sadašnjim britanskim premijerom. Valja napomenuti da su neki od onih koji su naglašavali surovost i krvoločnost te epizode bili znatno manje zgroženi načinom na koji je francuska država ugušila ljevičarsku Parisku komunu osamdesetak godina kasnije, kad je ubijeno ili zatvoreno mnogo više ljudi nego što ih je stradalo u rukama jakobinaca. Istoričar Erik Hobsbom je primijetio da je Komuna ugušena masakriranjem Parižana u razmjerama koje su bile nezamislive u civilizovanim državama 19. vijeka.
Problem s nasiljem je to što je ono postojalo od naših početaka; zato je tako duboko usađeno u naša društva. Da bi stvorili civilizaciju, ljudi su morali da zagospodare svojom životnom sredinom, a taj odnos gospodarenja ne može da nestane čim se uspostavi civilizovano društvo. Umjesto toga, on se "sublimira" (Frojdov termin) za neki viši cilj. Taj cilj je poznat kao politička država, koja ima monopol na upotrebu sile. Sila se okreće prema spoljašnjim neprijateljima, kao i prema raznim unutrašnjim protivnicima. Ali to znači da je nasilje ugrađeno u civilizaciju, da ono nije samo nesrećni sticaj okolnosti; da je ono u jezgru društvenog poretka, koji mu je suprotstavljen. A ako ova refleksija nije dovoljno sumorna, evo još malo: postoje i oni koji osjećaju da ih taj poredak ne predstavlja i da mogu privući pažnju na svoj položaj samo tako što će ubiti neke druge ljude.
(Objavljeno u UnHerd, i pescanik.net)
