Piše: Branko Milanović
Što ostavlja mogućnost izučavanja drugačijih ekonomskih sistema u pomoćnim predmetima, na primjer, u okviru ekonomske istorije, gdje se može predavati ekonomija drevnog svijeta, feudalna ekonomija ili komunistička ekonomija. Ili komparativne teme zavređuju da budu uključene u glavni program?
1. Drugačiji sistemi ne postoje i zato iz njih nemamo šta da naučimo. Ljudi koji ekonomiju vide kao disciplinu koja oponaša prirodne nauke tvrde da ekonomiji nije potreban dio koji poredi različite sisteme, bar dok se neki drugačiji sistem ne pojavi u stvarnosti. Komparativni dio treba ograničiti, na primjer, na izučavanje kineskog kapitalizma ili zapadnoevropskog kapitalizma u aspektima u kojima se razlikuju od američkog kapitalizma. To je stav uobičajen u literaturi posvećenoj političkim varijantama kapitalizma koja naglasak stavlja na mehanizme redistribucije, ali ne ispituje kako je izvorna distribucija oblikovana načinom proizvodnje i razlikama u vlasništvu nad imovinom (to jest, da li je kapital u vlasništvu zajednice ili države nasuprot privatnom vlasništvu). Taj aspekt se zanemaruje jer je proizvodnja u svakom slučaju organizovana prema istim kapitalističkim načelima. Da razjasnim, kapitalizam definišem (u knjizi Kapitalizam, sam) kao sistem u kom se najveći dio proizvodnje obavlja korišćenjem sredstava za proizvodnju u privatnom vlasništvu, radna snaga je unajmljena, a donošenje ekonomskih odluka decentralizovano. Takva definicija kapitalizma, na tragu Marksa i Maksa Vebera, polazi od toga kako je proizvodnja organizovana, što određuje i distribuciju tržišnih dohodaka. To je uskladivo s konceptom različitih oblika redistribucije (uključujući oporezivanje milijardera). U svakom slučaju smo na terenu literature posvećene različitim političkim varijantama kapitalizma, a tema je isključivo redistribucija.
2. Drugačije sisteme treba predavati čak i ako trenutno ne postoje. Drugačije stanovište zastupaju ljudi koji vjeruju da je ekonomija društvena nauka čiji razvoj zavisi od razumijevanja kako sadašnjih tako i prošlih ekonomskih formacija. Poznavanje načina na koji su organizovani različiti ekonomski sistemi korisno je za širenje naše perspektive preko granica onoga što danas postoji. To takođe pomaže u situiranju onoga što danas imamo i zamišljanju mogućih promjena u budućnosti. Prezentizam u društvenim naukama obično opredmećuje postojeći sistem i prikazuje ga kao "prirodan" i nezamjenljiv.
Pišem ovo zato što me u nekoliko poslednjih semestara muči problem komparativnog pristupa kada držim kurs o ekonomiji nejednakosti. Izlaganje o nejednakosti unutar zemalja (nasuprot proučavanju globalne nejednakosti) započinjem pregledom velikih autora iz prošlosti (kao što sam učinio u knjizi Vizije nejednakosti) i polako napredujem ka sadašnjosti i autorima kao što su Pareto, Kuznets, Piketi i tako dalje. Kurs završavam pregledom nejednakosti u modernim Sjedinjenim Državama i Kini i nekim skorašnjim metodološkim inovacijama. Taj poslednji dio ostaje jasno u granicama komparativnog kapitalizma.
A onda sam, eksperimenta radi, jedno predavanje (dva sata) posvetio raspodjeli dohotka i nejednakosti u socijalizmu. (Onima koji su zainteresovani predlažem da pročitaju prvi dio sedmog poglavlja Vizija nejednakosti). Cilj nije bio da govorim o vrijednostima Đinijevog koeficijenta u socijalističkim zemljama, već da objasnim potpuno drugačiju logiku distribucije dohotka. Na primjer, to da je nekvalifikovana radna snaga bila veoma dobro plaćena u poređenju s kvalifikovanom radnom snagom i da je ta odluka bila politički i ideološki motivisana; da oporezivanje nije imalo gotovo nikakvu redistributivnu ulogu, jer je bilo proporcionalno, a ne progresivno; da su socijalni transferi bili značajan izvor prihoda i da su dodjeljivani prema demografskim (na osnovu starosti ili broja djece), a ne ekonomskim kriterijumima (kao naknada za nezaposlene u kapitalizmu). I na kraju da dohotka od privatnog kapitala gotovo da nije ni bilo, osim implicitno, kroz samozapošljavanje, a i to je bilo ograničeno na poljoprivredu (parcele u vlasništvu malih zemljoradnika).
Kao što navedeni primjeri pokazuju, logika distribucije u socijalizmu temeljno se razlikuje od one u kapitalizmu. Pored toga, ako se uvede iskustvo Kulturne revolucije u Kini (o čemu sam već govorio), lako se može uočiti istoričnost naše današnje organizacije proizvodnje i distribucije i rezultirajuće distribucije dohotka domaćinstava. Studenti mogu uvidjeti da socijalizam nije samo kapitalizam sa manjim stopama nejednakosti. To je potpuno drugačiji ekonomski sistem u kom je distribucija drugačije organizovana. To, vjerujem, proširuje naše vidike – čak i ako ne podržavamo takav sistem i ne vjerujemo u njegovu efikasnost.
Ali ključno pitanje glasi: Ima li dovoljno interesovanja za takav način studiranja? Nisam sasvim siguran. Nekim studentima bi se to, vjerujem, dopalo, jer im pomaže da shvate da je ono čime se inače bave samo jedan segment različitih istorijskih distributivnih aranžmana i ishoda. Nismo zauvijek osuđeni na komad istorije u kom danas živimo. Ali neki drugi studenti će reći da je to nepotrebno ili beskorisno. Oni (s pravom) mogu pitati, zašto onda ne proučavamo načela distribucije dohotka u feudalizmu ili robovlasničkim ekonomijama? (Uzgred, vjerujem da i tome treba posvetiti nekoliko sati.)
Dvoumim se između ta dva različita pristupa. "Cijena" nije visoka: dva sata predavanja, da ili ne? Odluku donosim kako kad. Mada vjerujem da je u nekom dubljem smislu drugi pristup bolji, svjestan sam da je potražnja za njim mala. Ali ostaje pitanje, da li podučavamo studente samo da bismo zadovoljili već postojeću tražnju ili da bismo proširili njihove horizonte i stvorili novu tražnju – čak i za stvarima za koje nema mnogo interesovanja, ali za koje vjerujemo da su korisne na načine koje studenti ne mogu sasvim pojmiti pre nego što čuju predavanje?
Global inequality and more 3.0, preveo Đorđe Tomić
peščanik.net
(Autor je ekonomista)
