Piše: Slavoj Žižek
Gdje se danas u svijetu ukrštaju svi naši antagonizmi i borbe za opstanak? Postoji li neka jedinstvena tačka koja otjelotvoruje našu univerzalnu muku? Nisu to Gaza, Ukrajina, Sudan, ni centri za onlajn prevare na sjeveru Mjanmara. To je Teheran.
Glavni grad Irana odbrojava dane do trenutka kada će prosto ostati bez vode. U tome nije usamljen. Većem dijelu zemlje preti bankrot vode, kada potražnja trajno prevaziđe prirodne zalihe. Iranski predsjednik Masud Pezeškijan već pominje premještanje prestonice i obaveznu evakuaciju stanovništva (blizu deset miliona).
Krizi doprinosi nekoliko faktora. Neposredni uzrok je teška šestogodišnja suša tokom koje čak i u kišnoj sezoni Iran gotovo da nije imao kiše. Poljoprivreda koja intenzivno troši vodu i subvencije za vodoprivredu i energetski sektor preopteretili su vodonosne slojeve zemljišta i iscrpli zalihe podzemnih voda. Tu je i koncentracija ekonomske aktivnosti u većim urbanim centrima, posebno u Teheranu, što je dodatno opteretilo vodne resurse. Gubitak podzemnih voda toliko je ozbiljan da delovi Teheranske visoravni tonu. Čak i ako se kiše vrate, manje vode će se zadržavati, jer se fizički prostor pod zemljom smanjuje.
Zemljište se sliježe neravnomjerno i izaziva raspad čitavog vodovodnog i kanalizacionog sistema Teherana. Gasovi iz obrušenih podzemnih kanala oslobađaju se u vazduh. Iranske vlasti decenijama znaju za ovaj problem, ali stalno odlažu svaki ozbiljan pokušaj rješenja. Režim usmjerava resurse u nuklearni program, podršku Hamasu, Hutima i Hezbolahu, kao i na proizvodnju naoružanja za svoju vojsku i dronova kojima Rusija bombarduje ukrajinske gradove.
Kad je kriza dostigla vrhunac Iranska revolucionarna garda je stvorila "vodnu mafiju". Isušuju se hiljadugodišnja jezera i rijeke kako bi se vodom snabdio svako ko to može da plati. Prosječno domaćinstvo u Teheranu već troši 10 odsto svojih prihoda na vodu, a mnogi ostaju bez vode za osnovnu higijenu dok režim profitira od krize.
Ali zašto je ovaj stari problem odjednom postao globalna vijest? Da li je to zato što Zapad priprema još jedan izraelsko-američki napad (ovog puta pod izgovorom humanitarne intervencije)? Izraelski premijer Benjamin Netanijahu već je cinično poručio građanima Irana da će im, ako se pobune protiv režima, poslati stručnjake da riješe problem nestašice vode. Pored masovnih molitvi za kišu, režim "sije" oblake izbacivanjem velikih količina hemijskih soli u atmosferu. Umjesto pouzdanog izazivanja kiše, ova strategija uništava vegetaciju i kod ljudi izaziva disajne probleme. Stanovništvo se povlači u kuće, a iransko društvo počinje da se raspada.
Pezeškijanove izjave o premještanju prestonice su prilično dvosmislene. Nejasno je da li govori o većini stanovnika Teherana ili samo o državnoj administraciji? Ako je u pitanju ovo drugo, šta će biti sa milionima ljudi koji bi ostali u gradu? Ako misli na preseljenje svih, taj poduhvat bi trajao godinama i značio bi neodrživo finansijsko opterećenje za državu – dok se osnovni problem uopšte ne rešava.
Teheranom se širi panika. Putevi sjeverno od grada su zakrčeni automobilima koji pokušavaju da se probiju do Kaspijskog jezera, gdje možda još ima dovoljno vode. Šta će se desiti ako na put krenu milioni ljudi? Turska je očigledna prva destinacija, a zatim slijedi Evropa. Šta je sa bogatim arapskim državama u regionu Zaliva? Zašto najbliži susjedi Irana ne nude pomoć?
Kriza sa vodom je rezultat mješavine prirodnih uzroka i loših političkih odluka. Iran nije jedini primjer. Susjedni Avganistan sprovodi velike projekte navodnjavanja kako bi preusmjerio vodu ka Kabulu, kome takođe prijeti vodni bankrot. Takvi kontroverzni projekti mogu izazvati pogubne posledice na snabdijevanje vodom i izvan granica jedne zemlje. Zato se Egipat, čiji opstanak zavisi od rijeke Nil, odlučno protivi izgradnji brana u Etiopiji.
Šta da se radi? Nemam konkretan predlog, ali jedno načelno rješenje mi deluje očigledno: svijetu će biti potreban neki oblik komunizma. Ne mislim na realni socijalizam 20. vijeka, već na nešto elementarnije. Ni autoritarne države, ni višepartijske demokratije, niti samoorganizovani građani ne mogu da riješe probleme kakvi sada pogađaju Iran. Kada se suočavamo sa prijetnjom po opstanak civilizovane zajednice, jedini izbor je proglašenje vanrednog stanja opštih razmjera, što faktički podrazumijeva ratno stanje – ne protiv druge države, već protiv onih u sopstvenoj zemlji koji su odgovorni za krizu.
Vanredno stanje ne ukida tržište i ne sprovodi opštu nacionalizuju, već bi trebalo da uspostavi javnu kontrolu nad onim oblastima društvenog života koje su u direktnoj vezi sa uzrokom vanrednog stanja. U slučaju Irana, to bi značilo kontrolu distribucije vode i suzbijanje vodne mafije. Državna moć (koja je najefikasnija) mora zatim biti dopunjena lokalno organizovanim činovima solidarnosti, zajedno sa mnogo jačim oblicima međunarodne saradnje. Utopija? Ni najmanje. Utopijsko je uvjerenje da možemo preživjeti bez takvih mjera.
Project Syndicate, prevela Milica Jovanović
peščanik.net
(Autor je filozof, viši je naučni istraživač na Institutu za sociologiju i filozofiju Univerziteta u Ljubljani i međunarodni direktor Birkbeck Instituta za humanističke nauke Univerziteta u Londonu)
