Piše: Vojislav Bulatović
Na to upućuju učestali događaji netolerancije nacija i država na ovom takozvanom zapadnobalkanskom prostoru. Što se tiče rusofobije, to je evidentno i sada u evropskim razmjerama. Slijedom ovih pitanja prokomentarisaću neke događaje koji su se zbili u Crnoj Gori i regionu.
Kako se kod nas ponovo zavrtio ringišpil ksenofobije? To je objašnjeno u već objavljenom Stavu od 19.11.2025. godine. Tamo je rečeno da je povod tome bio javni protest građana Zabjela (ili Podgoričana) protiv nekih državljana Turske koji tu (u tom naselju) rade i žive a nakon sukoba na grupnom nivou na protestima se klicalo "Ubij Turke!" Da budemo iskreni, u Crnoj Gori je u vijekovima turske okupacije taj poklič bio pitanje časti i dostojanstva. Sada, u vrijeme mira i nezavisnosti to je incident određen (uslovljen) konkretnim mjestom, trenutkom i akterima. Međutim, pošto taj incident ima i istorijsku duhovnu sjenku zaslužuje određeno reflektovanje, tj. posmatranje tih događaja u bistroj vodi analitičkog razuma a ne u mutnoj bujici trenutnih događaja. Odnosi među državama se ne grade na devijacijama i fluktuacijama svakodnevnog života ili istorijskim arhivama (u kojima se svašta skriva), već na dugoročnim interesima i trendovima.
Za nas u Crnoj Gori ne postoji narod (mimo ovog balkanskog prostora) koji je upleten u naš istorijski put i naš moralno-politički identitet kao Turci. To nije bilo tako davno (početak prošlog vijeka, Balkanski ratovi) kada smo ih ispratili kao osvajače sa naših balkanskih prostora. Vjekovi su nas povezivali u porobljivačko-ratnoj sprezi. Jedina utjeha može da nam bude što smo bili samo jedan djelić velike imperije od koje je strepio i čitav evropski kontinent. Ali, kako kaže Njegoš: "Udar nađe iskru u kamenu", u tom viševijekovnom biti ili ne biti mi smo stekli status herojskog "plemena", izgradili etiku čojstva i junaštva i vjekovnu vrijednost slobodoljublja. Sve je to ovjekovečeno i u duhovnim tvorevinama opšte-čovječanske vrijednosti: u narodnoj poeziji, kod Njegoša, Andrića, Mažuranića i drugih književnih velikana. Mi nemamo materijalnih spomenika o tom periodu u mjeri koliko bi to bilo potrebno, ali ti spomenici su u našem duhu i duhovnom blagu. I ne treba niko da pokušava u ime globalnog približavanja, kosmopolitskih prevrednovanja prošlosti da potiskuje u zaborav taj duhovni stub bez koga nema ni identiteta jednog naroda. Kompleks istorijske svijesti Crnogoraca mora se uvažavati i od Turaka. O tome treba otvoreno razgovarati i nalaziti mjeru poštovanja i tolerancije. Ovdje želim naglasiti posebnu ulogu onog dijela našeg stanovništva koji su nekada prihvatili islamski način života, ali sada su učvršćeni u građanskom biću Crne Gore, jer im niko nije bliži izvan Crne Gore. Ne treba da nas uznemirava jedan određeni broj turskih porodica (poslovnih ljudi) koji živi kod nas i treba razborito osmišljavati njihov položaj, uvažavajući naprijed navedene razloge istorijskih odnosa dva naroda.
Crnogorsku državu stvarala je u vjekove borba za opstanak, jedna mala hrišćanska (pravoslavna) zajednica, najvitalniji izdanak južnoslovenskog stabla. Bila je vjekovima opkoljena jednom islamskom imperijom, nije joj bilo spasa osim da po ovim nepristupačnim gorama (crnim do zla Boga) pruža žilavi otpor: i biološki (svaka čast crnogorskim majkama) i ratnički, i mudrošću preživljavanja. Zato, kad danas tražimo pristup zajednici evropskih naroda može uzdignutog čela da kaže:
"Mi smo potomci onog junačkog plemena koje je hodalo ivicom života i smrti i utiralo put i evropskoj slobodi." (Treba li akcentirati još i 20. vijek?!)
Današnji potomci velike turske imperije koja je na ovom našem prostoru trajala vjekovima, iako su izveli duboku revolucionarnu promjenu u svom društvu, moraju imati i sada u vidu da je ova mala zajednica, nekadašnji njihov mali neposlušni Karadag koja bi danas bila i brojno znatno veća i razvijenija u svakom smislu da je imperija nije sistematski unazađivala pljačkama i nametima a mladost joj uništavala u bezbrojnim ratnim pohodima. Naš današnji hrišćanski svijet prima turske državljane kao i sve druge strane državljane u svoju zemlju, ali neminovno nosi u sebi, u svom kolektivnom pamćenju svu tu istorijsku prćiju malog napaćenog Karadaga... Zato treba oprezno suditi o nekim ispadima kao tobože vječnoj zakletvi na mržnju. Divno bi bilo da je i Turska, sa ove vremenske distance, usvojila i specijalni međudržavni status za preživjeli Njegošev zbjeg.
Naš ministar spoljnih poslova sada osjeća nelagodu što je sam sebe stavio između "dvije vatre": između svog premijera koji mu je dao mandat i turskog predsjednika kojem duguje objašnjenje za vladin potez privremenog uvođenja viza prema turskim državljanima. Nije nepoznato da u koalicionim vladama ministar spoljnih poslova želi i da bude prepoznat kao promoter određenih ideja svoje stranke, ali ne i da spoljnu politiku svoje zemlje izjednačava sa "svijetonadzorom" svoje stranke. Da li je o navedenim, vrlo složenim okolnostima razmišljao i naš ministar spoljnih poslova kada je sebe i svoje stranačke ministre isključio iz glasanja o navedenoj mjeri? To mu je, valjda, u opisu posla. Imao je mogućnost da ponudi ostavku.
Da ukratko prokomentarišem nedavni događaj na utakmici fudbalskih reprezentacija Hrvatske i Crne Gore. Bila je to opuštena i mirna utakmica. Pobijedili su gosti uz aplauze domaćina i na početku i na kraju. Naši susjedi su došli u pratnji odabrane horde beščasnika koji su imali jasnu namjeru da nam kažu na domaćem terenu šta misle o velikom dijelu naših građana i onih širom regiona kada su klicali "Ubij Srbe!" Skandiralo se i na dijelu tribine, dok su na drugom dijelu domaćini pokajnički širili ogromni transparent o ratnom grijehu u Dubrovniku s kraja prošlog vijeka. S tim transparentom kao propusnicom išlo se i u Zagreb na prvu utakmicu. Kod nas, u Podgorici, transparent je naspram urlanja na tribini gostiju objavljivao sve vrijeme pokajnički atmosferu koju bi mogli verbalizovati: "Imate pravo, mi vas razumijemo." A šta bi se dogodilo da se gostima omaklo da skandiraju: "Ubij Crnogorca!" Da li bi transparent ostao "transparentno" u rukama naših navijača?! Pretpostavljamo da bi atmosfera bila drugačija. Ima tu neka tajna veza! Gosti su skandirali ono što našoj tribini u najmanju ruku ne smeta, i ne samo njima, nego i "galantnoj" policiji koja ih je pažljivo dočekala i ispratila.
S obzirom na to da se slična skandiranja često ponavljaju širom regiona da se zaključiti da postoji globalna podrška svemu ovome, jer nekim etnokartografima ne odgovara ponovno približavanje u nekadašnjoj Jugoslaviji. Srbima, kao stubu okupljanja u prošlosti, treba dati do znanja da to više nije poželjno. Ponadajmo se da nas ovi događaji ne upozoravaju na neku trajnu jugofobiju.
(Autor je magistar sociologije u penziji)
