Piše: Stefan Lakušić
Da, upravo tako: ni KPJ i bratstvo i jedinstvo, ni DPS i Da živimo bolje, ni Sveta alijansa, ni Društvo naroda, ni Varšavski pakt nisu za vjek vjekova. Da će taj kraj stići uskoro, sasvim je moguće. To će se de facto (iako ne nužno de jure) desiti u slučaju da SAD sebi pripoje Grenland.
Zašto, kako i pod kojim uslovima savezi nastaju i nestaju, dugo je predmet razmatranja, mada ne i naročito popularan, u okviru politikologije i studija bezbjednosti. Najčešća objašnjenja nastanka i opstanka podrazumijevaju da su savezi mehanizam održavanja balansa moći ili prijetnje, izraz vrijednosne orijentacije, te mehanizam putem kojeg partneri kontrolišu jedan drugog, naročito moćniji partner one slabije od sebe.
Teorije pada saveza, s druge strane, insistiraju na nekoliko stavki: (ne)stabilnost međunarodnog okruženja i rat kao vrhunac nestabilnosti koji testira stalnost saveza, institucionalizacija i oprobanost mehanizama saveza, uvezanost (socijalizaciju) saveza, te interesno i vrijednosno zajedništvo.
Kao mogući uzroci destabilizacije NATO-a u posthlandoratovskom periodu isticali su se: nevelika popularnost u javnom mnjenju nekih država članica, sumnja da li bi NATO stvarno bio spreman da uđe u rat u pojedinim scenarijima, od kojih je najčešće navođen napad Rusije na baltičke države (varijanta ove mogućnosti je i Trampova izjava o "agresivnim Crnogorcima" data u toku prvog mandata), nedovoljna finansijska ulaganja država članica, te nesuglasice, pa čak i neprijateljstvo među državama članicama (najizraženije na relaciji Grčka –Turska) i sl.
Upravo posljednja navedena stavka može biti uvod u de facto kraj saveza, i to na način na koji je malo ko očekivao – aneksija dijela teritorije jedne od strane druge države članice. Ovaj scenario je potpuno moguć jer, kako globalno otopljavanje napreduje, značaj Arktika i "cijena" teritorija poput Grenlanda postaje veća i eksponencijalno raste, skoro koliko cijena nekretnina u Podgorici i na primorju. I dok Tramp globalno zagrijavanje naziva prevarom, veliki fokus upravo na ovo ostrvo nas opet podsjeća na staru maksimu: "Ne gledaj što neko priča, nego šta radi".
No, vratimo se na početak – šta teorijski i praktično znači eventualno zauzimanje Grenlanda od strane SAD u smislu trajanja NATO-a? Da bi to bio kraj saveza, nema sumnje, jer ne samo da nema povjerenja i predvidljivosti, već se teritorijalni integritet države članice direktno gazi, što širom otvara vrata za buduće takve postupke. Da SAD ne bi imale nikakvih (makar vojnih i kratkoročnih) problema da zauzmu Grenland, tu nema sumnje. Teško je zamisliti da bi Evropa ušla u rat sa SAD oko ovog ostrva iz mnogo razloga, prije svega zato što bi u tom ratu, potpuno izvjesno, bila poražena.
Dakle, ono gdje su se države članice prevarile, i što je u bilo kom trenutku moglo da dovede do situacije slične aktuelnoj, jeste disproporcija moći među članicama. To se odnosi na sve države članice izuzev one kojoj disproporcija odgovara – SAD. Džaba opet prizivanje prijetnje od Rusije i Kine od strane evropskih zvaničnika, to neće pomoći da se odobrovolji najjači "saveznik". Podsjetio bih na odjeljak iz Makijavelijevog Vladaoca – nikad ne ulazi u saveze sa nadmoćnom državom jer ćeš po ostvarivanju pobjede postati njen plijen. Dakle, možda je kraj ovog saveza bio ucrtan u sami početak, te se treba podsjetiti da NATO nije bio samo način zaštite Evrope od Sovjetskog saveza, njegovih saveznika i ideološke komponente čiji su oni bili nosioci, već i način projekcije američke moći na evropski kontinent. Ta moć je sad došla po svoje, a zaštita je došla na naplatu. I ne samo to – disproporcija u moći nije isključivo razlog zašto danas svjedočimo situaciji vezano za Grenland, ona je i (moguće i pomalo kontradiktorno) razlog dugogodišnjeg trajanja saveza. Ova teza se najbolje razumije kroz dvije epizode u toku trajanja saveza – interesovanje za članstvo od strane SSSR-a 1954. godine i Rusije neposredno po dolasku Putina na vlast. Obje inicijative su bile glatko odbijene. Da li zbog toga što bi uzdrmale dominantnu ulogu SAD-a u okviru saveza? To ne možemo sa sigurnošću da znamo, ali nesumnjivo jeste kredibilno tumačenje, ne negirajući pri tom druga (moguće nadopunjujuća) tumačenja poput ideološke i vrijednosne neusaglašenosti SSSR i članica NATO.
Kada je u pitanju balans moći/balans prijetnje u odnosu na subjekte van saveza, vidljivo je da SAD i evropski saveznici ne doživljavaju isto Rusiju, te da SAD ne smatraju da su ugrožene od ove države i da se tu ne može naći zajednički jezik. Za SAD je daleko interesantnije i izazovnije nadmetanje sa Kinom, što ne predstavlja fokus evropskih interesovanja. Jedno od objašnjenja približavanja SAD i Rusije jeste upravo balansiranje moći naspram Kine; vrijeme će pokazati da li se tu radi o kredibilnom objašnjenju spoljnopolitičkog ponašanja SAD.
O vrednosnim osnovama saveza bismo i te kako mogli da govorimo. Recimo ovom prilikom samo da je liberalna demokratija uveliko (nekad ulijevo, nekad udesno) skrenula od svojih proklamovanih načela, te da je ekonomsko i socijalno stanje u Evropi lošije nego u nekoliko decenija za nama.
Zašto je baš sada budućnost NATO saveza upitna, zašto SAD sada aktuelizuje pitanje Grenlanda i sl., može se dugo govoriti i to je valjana tema za zaseban tekst. Do tada, u nadi da ću makar okrznuti istinu, citirao bih američkog psihologa Maslova:
"Čini se primamljivim da, ako je jedini alat koji imaš čekić, sve posmatraš kao ekser". I domaću narodnu uzrečicu, nešto grublju i siroviju od Maslovog citata: "Može mu se."
(Autor je politikolog)
Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana"
