Piše: Ratko Kontić

Školovan sam na policijskoj akademiji i dio svoje radne karijere sam proveo na ovlašćenim poslovima u MUP RCG. Sticajem okolnosti došao sam u posjed, na krajnje legalan način, do više vrsta vatrenog oružja.

Prvenstveno nakon tragičnih dešavanja na Cetinju, u kojima smo svi posebno teško doživjeli stradanje djece, odlučio sam da se pridružim toj akciji.

Pozvao sam broj 122 i prijavio se za vraćanje oružja. Moram istaći da to nikada ne bih uradio da se nije promijenila vlast 2020. godine, iz meni poznatih razloga. Oficir policije je veoma brzo došao, krajnje profesionalno sproveo proceduru koja je tako postavljena da ne ostavlja bilo kakvu sumnju gdje će završiti oružje koje se vraća.

Ili sam ja stekao takav utisak. I bio sam miran i zadovoljan što sam dao mali doprinos akciji koja ima, osim ostalog, etičan i moralan aspekt.

I bio sam miran do prije dva dana, sve dok nijesam pročitao da se bivši ministar unutrašnjih poslova Adžić, rođeni Cetinjanin, u isto vrijeme kada se ja svojevoljno i iniciran tragičnim dešavanjima razoružavam, naoružava na način što kupuje veoma respektabilno oružje.

I počnem da preispitujem ko je od nas dvojice u pravu. Šta to bivši ministar policije zna pa se naoružava u jeku kampanje "Poštuj život, vrati oružje". Kraj priče.

Priča o potpredsjedniku i ujedno ministru u Vladi naše domovine – Federalni istražni biro ili skraćeno FBI je osnovan davne 1909. godine. Od nastanka i dalje je funkcionisao kao kontraobavještajna služba, ali je imao i sve odlike "političke policije". U početnoj organizacionoj strukturi je imao više "odjeljenja" sa različitim nadležnostima sa kontinuiranom primjenom svih tajnih mjera, tajnog praćenja i prisluškivanja, kontrole svih vrsta korespodencije, formiranjem saradničke mreže i svih dodatnih mjera koje služe kao podrška. FBI posjeduje veoma obiman dokumentacioni fond koji se permanentno obnavlja.

I onda g. Đeljošaj, ministar u Vladi naše domovine, jedne koju imamo, ode i sastane se, ni manje ni više nego sa generalnim direktorom FBI i njegovim saradnicima, navodno bez odobrenja te iste Vlade i premijera Spajića.

Samim tim i bez saglasnosti i neophodnih konsultacija sa Ivicom Janovićem, direktorom ANB naše domovine, koji je, po riječima premijera, ipak više specijalizovan za "pomorski saobraćaj i sve destruktivne radnje koje se u njemu odvijaju" pa se ipak tu očekuju najbolji rezultati.

Možda je ministar Đeljošaj nastavio njemu poznatim i "uhodanim" stazama ili je možda "iskrčio" put svima iz Crne Gore da se ubuduće mogu sresti sa generalnim direktorom FBI, tokom privatnih posjeta SAD. Nazdravlje i kraj priče.

Priča o predsjedniku opozicione partije, tačnije DPS-a – Više buntovnički nego po političkom protokolu u tim situacijama, predsjednik DPS-a Živković kaže: "Sad vam kažem, ne uvodite sankcije, uvedite zatvorske kazne, stisnite petlju, stavite odredbu da je zabranjeno okupljanje i ja ću doći prvi, izvedite snage bezbjednosti, tu partijsku policiju, a mi vam stojimo na crti". I samo dvije riječi promijene kontekst njegovog buntovništva, a one su "partijska policija".

Kasnije se buntovništvo pretvorilo u navodne prijetnje koleginici, zbog čega je prijavljen policiji.

I sve je mogao Živković osim da pomene "partijsku policiju" ili kako se u literaturi može nazvati i "politička policija". Politička policija, kao specijalizovana organizacija, u specifičnim režimima, u čijem radu se uočavala zakonitost da, ukoliko je neka vlast više ugrožena i ukoliko se njeni interesi sukobljavaju sa interesima naroda, pojačavaju se njene aktivnosti i represivne metode prema političkim protivnicima na krajnje rigidan način.

Poznata forma i slika nekadašnjih službi bezbjednosti naše domovine do 2020. godine, ali i slika dotadašnje vlasti koju je personifikovala partija čiji je trenutno predsjednik Živković. Inače podržavam buntovništvo, ako je proizvod nepravde i despotskog načina ponašanja. Kraj priče.

Na našu nesreću nastavljene su stravične likvidacije, trenutno na ulicama glavnog grada, i život se nastavlja potpuno normalno bez nekog posebnog građanskog bunta, osim politikantskih izjava pojedinaca iz opozicije. Posebno onih koji su aktivno participirali u vlasti kada je takav način života ustanovljen i to sa velikim brojem žrtava u mnogim gradovima Crne Gore.

Ostaje samo još jedna "dilema" da li je upotrebio vatreno oružje na javnom mjestu i čovjek blizak Andriji Mandiću, predsjedniku skupštine naše domovine, u toku kampanje "Poštuj život, vrati oružje"?

(Autor je diplomirani pravnik bezbjednosti)