Piše: mr Stevan Gajević
Svako ko je proveo decenije u određenom zanatu ili industriji (bilo da je to stolarstvo, medicina, akademska zajednica, zidarstvo ili pijaca) polako stiče ne samo vještine već i prepoznavanje obrazaca. Godine, kako volim da kažem, postepeno uče stvarima koje dani ne primjećuju.
Godinama sam na tržištu, uglavnom na mikroekonomskom (kako voli da kaže jedan moj prijatelj, profesor klasične ekonomije). Dakle, među preduzetnicima, radnicima, advokatima, biznismenima. Među svakodnevnim problemima koji muče naše građane (domaće i strane) pokušavajući da riješe neki svoj problem… Naravno, bavio sam se i makroekonomijom, naročito poslednje četiri godine, u zemlji u kojoj su uvoz, dug i državna potrošnja obilježje sveukupne stvarnosti.
Iskustvo ipak dozvoljava prepoznavanje povremenih pokazatelja, usred inače namjerne magle preopterećenja podacima, analitičarima, zamagljivanjem i bukom. Ukratko, i bez kristalnih kugli ili inteligencije, možemo pokušati da izvedemo jednostavno iz složenog, a zatim da djelujemo na osnovu te jednostavnosti sa skromnim stepenom razumijevanja.
Kako se približavamo kraju 2025. godine, ponovo vidimo određene poznate i jednostavne obrasce koji mogu poslužiti kao potencijalni svetionici za one koji pokušavaju da se snađu u toliko priznatoj magli.
Svi prepoznajemo, na primjer, nivoe duga koji vrište daleko izvan Rubikona održivog, što rezultira daljim i poznatim padom vrijednosti valute, rastom (i predvidljivim) cijenama zlata, manjkom produktivnosti – čitaj rada, nalaženjem lokalnih krivaca u vidu lanaca marketa, eskalacijom geopolitičkih tenzija i rizičnom statistikom koja prkosi ozbiljnosti fer vrednovanja bukvalno po svakom indikatoru od visine državnog duga pa do velikih utopijskih priča o projektima koji nikako da počnu.
Državni dug kao narativ
Državni dug je u savremenim ekonomijama postao više narativ nego broj. Političari ga predstavljaju kao alat razvoja, ministri kao nužnost, ekonomisti kao posljedicu, a građani ga osjećaju tek kada cijene porastu ili kada plaćene kamate pojedu prostor za javne investicije, naravno ukoliko se o tome govori uopšte, pošto statistika odradi svoje.
U 2026. godini, dug više nije samo finansijski teret – on je sredstvo za održavanje političkog kontinuiteta, obećanja i kratkoročnih rješenja. Narativ funkcioniše sve dok država može da plaća kamate, a građani osjećaju samo posljedice (inflaciju uzrokovanu većom potrošnjom državnog budžeta, između ostalog), ne uzroke.
U Crnoj Gori, državni dug je već godinama "objašnjen" kao neminovnost tranzicije, razvojnih planova, nepredviđenih kriza i turističke sezonalnosti. Ali dug ovdje ima još jednu funkciju: da prikrije nedostatak realne ekonomije i produktivnosti. Kada ne proizvodimo dovoljno, kada nemamo industriju, kada nas trgovina i turizam drže iznad vode, dug postaje način održavanja
privida stabilnosti. Umjesto da služi kao investicija u buduću sposobnost države da sama stvara vrijednost, dug najčešće finansira potrošnju i krpljenje rupa. On se medicinskim rečnikom može opisati kao injekcija koja nas drži u životu.
Globalno, 2026. će biti godina u kojoj će se pooštriti uslovi zaduživanja, naročito za male zemlje koje nemaju geopolitički značaj. Kamate rastu, a investitori traže sigurnost; u takvom svijetu narativi nestaju, a realnost ostaje. Sve države koje su godinama gradile ekonomske politike na jeftinom novcu moraće da se suoče s novim poretkom – i tu više neće biti prostora za romantične
priče o "dobrom dugu".
Crnoj Gori to nosi dodatnu lekciju: bez jasne strategije razvoja i rasta, dug neće biti zamajac razvoja, nego teret. Kada se narativ istroši, ostaje suva matematika. A matematika, za razliku od politike, ne trpi maštu.
Budžet i inflacija
Budžeti savremene države sve ređe liče na instrumente odgovorne politike, na planski dokument koga se držimo; a sve više podsjećaju na neku spravu za održavanje iluzija. Planovi potrošnje zasnivaju se na projekcijama rasta koje su unaprijed naduvane, na prihodima koji se nikada potpuno ne materijalizuju i na dugovima koji postaju jedini trajni izvor realnog novca.
To se ne dešava samo u Crnoj Gori – gotovo sve male ekonomije Zapadnog Balkana, pa čak i dio Evrope, žive u ritmu budžeta koje planiraju političke ambicije, a kasnije "spašavaju" zaduženja.
U 2026. godini pitanje neće biti koliko trošimo, već ko će nam dozvoliti da se zadužimo i po kojoj cijeni. Crna Gora već sada troši više nego što zarađuje kroz produktivni rad i izvoz. Prihodi od turizma i dalje maskiraju strukturnu ekonomsku slabost, ali to je privremeno rješenje, a ne razvojna politika.
Zemlja je ušla u fazu u kojoj se investicione želje uporno planiraju kroz ružičaste budžetske tabele, dok se realnost plaća kroz skuplje kredite i politički marketing. Ukratko – bez fiskalne iskrenosti, budžet 2026. biće još jedna imaginacija na državnom papiru.
Inflacija je nekada bila znak neravnoteže u privredi, danas je postala jedan od izvora "razvoja". Nominalni rast cijena koristi se kao argument da je ekonomija snažnija, plate se statistički povećavaju, BDP raste, trgovina bilježi iznad prosječne prihode – ali realna kupovna moć opada.
U globalnoj ekonomiji 2026. godine sve više zemalja koristi inflaciju kao tihi porez. Crnogorska realnost to potvrđuje. Plate su porasle, potrošnja je porasla, ali struktura privrede nije jača. Trgovina dominira, a proizvodnja stagnira. Uvoz je i dalje okosnica ekonomije. Međutim, BDP raste.
Marketi i njihova krivica
Kada se globalne slabosti i prenesu na lokalnu potrošnju, uvijek se traži krivac koji je dovoljno vidljiv i dovoljno narativno pogodan. U Crnoj Gori i regionu posljednjih godina idealni "krivci" postali su trgovački lanci. Lako je objasniti rast cijena kao posljedicu "pohlepnih marketa", jer ljudi kupuju svaki dan i vide krajnju cijenu, ali ne vide put robe, od proizvodnje, troškove uvoza, logistiku i političke odluke koje utiču na cijene. U 2026. ta naracija će se nastaviti – možda još jače, ali će vjerovatno i cijene rasti.
U stvarnosti, marketi ne formiraju monetarnu politiku, ne određuju kurs, ne kreiraju budžetske deficite i ne zadužuju državu. Oni samo prenose ono što se dešava iznad njih: inflaciju, rast cijena energenata, transporta i poreza. Što je država slabija i manje produktivna, krivica se sistematski prebacuje na one koji su, paradoksalno, jedini koji rade – makar trgovali. U zemlji koja malo proizvodi, ne treba demonizovati one koji prodaju, već postaviti pitanje: zašto mi i dalje uvozimo gotovo sve što kupujemo?
Kako u 2026?
Ulazak u 2026. ne zahtijeva pesimizam, ali zahtijeva realizam. Ne možemo se ponašati kao da su dugovi privremeni, inflacija slučajna, a razvoj moguće postići projektima na papiru. Potrebno je prepoznati jednostavne istine: ekonomija se ne razvija potrošnjom već produktivnošću, budžet nije plan želja nego zakon, a budućnost se ne gradi kopiranjem tuđih strategija, nego građenjem vlastitog temelja. Ako ne može drugačije onda su neophodni i rezovi.
Crna Gora, kao i mnoge male ekonomije, ima šansu, ali ona više ne može biti bazirana na turizmu kao jedinoj ekonomiji i na uvozu kao refleksu preživljavanja. Ako je 2025. bila godina magle, 2026. mora biti godina u kojoj prestajemo glumiti.
(Autor je finansijski konsultant)
Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana"
