Piše: Vojislav Bulatović
Kao dijete naše "besudne zemlje" nosio je teret njenog siromaštva, obespravljenosti i surovosti. "Nekoliko pokoljenja je izginulo od ljudi iste vjere i imena, od Crnogoraca – pradjed mog oca, pa djed i poludjed, i otac i stric..." kaže Đilas u svojoj knjizi Besudna zemlja. Njegov čvrst karakter, neukrotiv temperament i moćan um davali su njegovim odlukama zamah da se teško zaustavljao dok ne ostvari neki cilj. Rano je sebe čvrsto vezao za ideju komunističkog pokreta tako da nije imao kolebanja u svom društvenom pozicioniranju. Uslijedio je i revolucionarni rat (borba protiv "klasnog neprijatelja" i režima) u kombinaciji sa teškim oslobodilačkim ratom. Đilas je tu u komandnom vrhu. Sve je podređeno ideji borbe za novo društvo (po uzoru na SSSR). Čistoća pravde i etičke odgovornosti topi se u moru prolivene krvi, i nevine i osvetničke (bratoubilačke). Omladina u revolucionarno-oslobodilačkom zanosu sije svoje živote "po šumama i gorama" i kad mora i kad je neodgovorne vođe žrtvuju! Đilas i dalje nema "prigovor savjesti" na tok događaja! Oružje je zaćutalo, dijele se odlikovanja i novi položaji u novoj državi "narodne demokratije". Đilas je u vrhu nove vlasti s najvišim priznanjima za ratne zasluge. Dolazi 1948. – rezolucija Informbiroa. Bolni razlaz sa SSSR i Staljinom. Procesi "besudne zemlje" novog doba – presude bez utvrđivanja krivice. Vrijeme poniženja za izmučene ratnike i vjernike revolucionarnoj ideji i zemlji u kojoj je ona oživjela. Đilas nema još uvijek "prigovor savjesti". U tom žrtvovanju djece revolucije vidi nužnost osamostaljivanja nove države od Staljinove svemoći. Nova vlast bila je magnet za mnoge. Đilas je u tome vidio put u partijsku oligarhiju koja će eliminisati i radničku klasu i narod iz demokratskog vođenja društva. On je osporio i Lenjinovu misao o državi i revoluciji gdje država sa partijskim vrhom sprovodi diktaturu proleterijata. Konačno, kocka je bačena, izabrao je kritičku poziciju "svega postojećeg". Rat je nedavno bio završen i Đilas je poslije osam godina učestvovanja u vlasti morao da bude uklonjen iz politike (1953. godine) da ne bi ometao tek uređenu državnu vlast. Njegovi Crnogorci koji su podnijeli ekstremne žrtve u revoluciji nisu bili spremni da ga slijede. Vodio ih je razum a ne strast. Je li to revolt na sistemski pad revolucionarne moći (u Crnoj Gori se pjevalo: "Crna Gora ima Đida uz ramena druga Tita")?
Malo po malo dospio je i do zatvora u Sremskoj Mitrovici. Izabrao je pero kao oružje, jer ga taj impuls nikada nije varao. Interesantna je njegova odbrana pred sudom: "Ne osjećam se krivim za optužbe koje mi se stavljaju u optužnici, ali se osjećam krivim što sam učestvovao u stvaranju ovog sistema."
U zatvoru se Đilas sučelio sam sa sobom, sa svojom prošlošću u kojoj je izgarao opijen ideološkom strašću. Sad je morao da sam sebi traži najbolje razloga zašto više ne vjeruje u svoju sjajnu zvijezdu vodilju, da traži opravdanje pred mnogim svojim nekadašnjim sljedbenicima koji su mu bezrezervno vjerovali, da postane otporan na sve udare koji su stizali sa svih strana. U zatvoru se "slobodno" prisjeća svoje prošlosti od djetinjstva, đačkih dana, do ilegalnog revolucionarnog djelovanja i ratnog perioda. Tu se njegov um "zagrijeva" (dok tijelo uvježbava post i hlađenje) u analizama vrlo složenih teorijskih društvenih problema. Tu će i nastati njegova vrlo zapažena djela. Tu piše i opsežnu knjigu ("odanosti i divljenja"), Njegošu! Bio je to i njegov "odziv" u izuzetno teškim uslovima na Vladičinu prigušenu samrtnu oporuku jednom svom prijatelju: "Sjeti me se gđegođ kad me već ne bude i neka potomstvo dozna bar za naše namjere kad mu djela ne mogah ostaviti." (iz knjige Matije Bećkovića "Pustinjak Cetinjski")
Oporuka u formi "sjeti me se gđegođ kad me već ne bude..." gospodara, Vladike, i jednog takvog uma koji je sve učinio da bude upamćen po djelu koje je stvorio zvuči oporo, kao rezignirani prigušeni vapaj u pustinji. Kako je moguće da govori kao da je krajnje sumnjičav da će biti ozbiljno shvaćen? Moguće je jer je radio i stvarao u jedno gluvo doba zemlje kojom je baš on upravljao. Moguće je jer je svoje glavno djelo štampao daleko od svoje domovine. Treba li ovome komentar? Sada u 21. vijeku krug njegošologa i obožavalaca njegovog djela se širi. U prošlom vijeku ustanovljena je Njegoševa nagrada za književnost koja se dodjeljuje autorima sa područja bivše Jugoslavije. Konačno je Crna Gora donijela zakon o Njegoševom prazniku. Interes za Njegoša je pouzdan znak da je njegov duh slobodarski i korifejski oslonac orijentacije naroda i njegovog identiteta. Ova linija interesovanja je u samom biću naroda. Istina, taj interes je nešto opao u školskim programima što je rezultat nekih nelogičnih kompromisa. To bi svakako trebalo otkloniti.
Sada, kada je Milovan Đilas okončao svoju "borbu neprestanu" na ovom svijetu (umro 1995.) može se zaključiti da se on predavao maksimalno svojim odabranim ciljevima. Kako se on negdje našalio u njegovom mladalačkom revolucionarnom periodu Manifest mu je bio pod jastukom a u zatvoru Gorski vijenac. U revolucionarnoj borbi u Crnoj Gori, on je svakako prednjačio, ali nije bio jedini. Poznato je koliko je Crnogoraca izginulo u toj borbi (nesrazmjerno mnogo). Njegoš mu je uvijek bio inspiracija koja ga je povezivala sa Crnom Gorom i njenom heroikom. Ko zna da li bi i Manifest bio dovoljan da njegov revolucionarni polet drži tako visoko da se Njegoševa prometejska oslobodilačka buktinja nije direktno uzdigla iznad kolona onih koji su marširali prema kapiji slobode. Ako je Njegoš bio "tragični junak kosovskog mita" (Andrić) onda je i Đilas tragični junak komunističkog mita! U zatvoru je Đilas uz pomoć Njegoša oslobađao svoj zarobljeni um. Ko zna koliko je puta ponavljao monologe vladike Danila? I nad njim je nebo bilo zatvoreno i on se osjećao kao "sirak tužni bez nigđe nikoga"...
Jedno pitanje je: koji su motivi tjerali Đilasa da pored mnogih teorijskih promišljanja i književnih radova piše i knjigu o Njegošu. Navodimo jednu rečenicu o tome motivu iz njegove knjige: "No niko nema daha da do njegovog dna dopre i raskrije zagonetku. Nije to bio kadar ni on sam."
"Dok se ovim jezikom bude kazivalo, a ovaj narod otimao da opstane – a i ne bilo drukčijeg njegovog postojanja, svako pokoljenje se navraćati Njegoševom `istočniku` da se snaži"...
(Autor je magistar sociologije u penziji)
Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana"
