Piše: Milisav S. Popović
Gdje su druge civilizacije? Zašto ne čujemo nijedan signal?
Sve ovo vrijeme – nijedna poruka.
Odsustvo znakova.
Samo muk.
Prije nego posložimo odgovore koje "mračna šuma" pruža, valja napomenuti da već decenijama kucamo, grebemo, odašiljemo sijaset "poziva"... plutamo u krugu komšijskih orbita... no, sve što stiže do nas tek su tragovi svjetlosti iz dubina prošlosti.
Zaglušujući muk. I ništa više. (Za sada.)
Zabrinuti smo, potiho razočarani pred pomišlju da smo možda samo greška kosmosa (anomalija) – usamljen iskresak svjesnosti u beskrajnosti koja se širi brže nego što je razum stiže.
Da li je naš razum uopšte kadar da se utrkuje sa logikom sveprisutnog kolosalno prožimućeg entiteta?
Može li biti da je život tek prolazna iskra (cimetni prah) nastala slučajnim poljupcem materije i antimaterije? Može li, pobogu, to da znači da se slično možda nikada više neće ponoviti?
Alo, ima li ikoga više u svemiru?
Primarne, supstancirane nauke, filozofija pa čak i religije (u svojim osnovnim oblicima) bave se istim problemom... gdje su svi? Ima jako dobrih zapažanja, od onih: koliko god da smo tehnološki napredovali, još smo u razvojnim jaslicama (najvažniji naučni pomaci su se desili u poslednjih 90 godina) – još nemamo dovoljno znanja ni sofisticiranih načina (uređaja) da primijetimo druge; tu je i stav da život buja, ali velike udaljenosti između sazvježđa prosto su odradile svoje – predaleko smo jedni od drugih; treće zapažanje kaže da se civilizacije konstantno pojavljuju, ali da jednakom brzinom i nestaju. Možda smo MI tek nastali, dok su obližnji odavno nestali?
No, opet... neki dokazi bi trebalo već da postoje (zar ne?), jer, ako je život moguć i vjerovatno raširen – zašto je kosmos mistično autističan? (a, brate?)
Gdje su svi, kume?
Ovo pitanje poznato je kao Fermijev paradoks, po fizičaru Enriku Fermiju koji je još sredinom 20. vijeka primijetio nesklad između visoke vjerovatnoće vanzemaljskog života i potpunog izostanka ikakvih dokaza o njegovom postojanju.
E sad stupa "teorija o mračnoj šumi" (u svoj svojoj golotinji). Nju je popularizovao kineski pisac Liu Cisin u maestralnoj trilogiji "Problem tri tijela" (sjajno djelo, interstelarni pandan opusu Dostojevskog), i može se sažeti u jednom jezivom poređenju:
Svemir je poput mračne šume. Prepun resursa i života... Uz jednako prisustvo dobrih i loših civilizacija – a sve imaju načina da se skriju i skrivaju.
Uz razne načine da se odbrane... i, avaj, napadnu.
Svaku civilizaciju je Cisin predstavio kao lovca sa puškom, skrivenog iza drveća, u tami (iza gustih zaklona).
Ako lovac mesožder otkrije drugog – najlogičnije je da ga eliminiše odmah, jer ne zna da li je taj drugi prijatelj ili neprijatelj (a može i da ga pojede). U slučaju da nije siguran da je druga strana uopšte "lovac" onda u takvom okruženju, najbezbjednije je ćutati. Ne pokazivati se. Ne slati signale. Ne biti viđen.
Posmatrati i odlučiti kako da se reaguje kada se ponašanje posmatranog dobro prouči i razumije.
I što je najvažnije – dok ne ukapiraju kako će drugi reagovati ako se otkriju (prikažu).
Šta ako smo mi ti koji smo posmatrani?
Suština ove teorije leži u pretpostavci o "univerzalnoj paranoji" – kao osnovnom egzistencijalnom aparatu za opstanak unutar opasnog kosmosa. Ne samo da ne znamo ko su "drugi", već ne možemo ni pretpostaviti njihove etičke principe, biološku strukturu, istoriju, motivaciju, poimanje postojanja. Jesu li konfliktni kao mi?
Jer, ako su kao mi... onda smo na.ebali.
Teorija mračne šume ne poriče postojanje drugih –već suprotno, podrazumijeva da ih ima mnogo. Ali se kriju.
U toj tamnoj šumi, ne preživljava najjači, već najnevidljiviji.
Možda iz straha. Možda zbog prethodnih susreta koji su završili katastrofom.
Možda jer su – suprotno našim načinima – svjesni da ponekad ni nevin signal nije ništa drugo do otkrivanje mete.
I što je najjezivije – možda nismo prvi koji šalju signale.
Možda su ih slali i drugi – i bili pronađeni.
Te, nakon toga – zavazda utišani.
(Autor je književnik)
