Piše: Ratko Kontić
Postavlja se pitanje da li vlada zakonskim rješenjem daje neograničenu moć ANB-u, da li će "Prvi operativac" ANB Ivica Janović imati neograničena ovlašćenja u iniciranju i primjeni tajnih mjera i nadzora nad cjelokupnom korespodencijom i arhivama fizičkih i pravnih lica naše domovine?
Ili kadrovska struktura ANB odavno nema kapaciteta da kvalitetno prikuplja operativne podatke sa terena, pa se najlakše nekome "nakačiti" na telefon, kompjuter i ostala sredstva komunikacije?
I da li bi za to glasali neki koji pripadaju većini u parlamentu sa veoma negativnim iskustvima sa sličnim aktivnostima u prethodnom periodu?
Istovremeno, SDT navodno utvrđuje da li je Ivica kadrovao u tajnoj policiji mimo propisa, da su navodno već poništene njegove odluke u odnosu na preraspored operativaca.
I može se reći, muke po Ivici ili onako slobodno "Muke po Iveku". Imamo samo jednu civilnu tajnu službu i moramo se suptilno odnositi prema njoj, iako ona doskoro nije imala takav odnos prema svojim "ciljnim grupama po unutrašnjoj problematici".
Kako su povučene predložene izmjene zakona o javnim okupljanjima, od EK je stigao zahtjev da "Vlada pojasni izmjene zakona o ANB" pa je povučen i taj predlog zakona.
Muke po Iveku u komediji ili muke po Ivici u zbilji i to na početku mandata u kojem bi trebalo reformisati nekadašnju tajnu policiju koju je DPS dugo, baš dugo vremena potpuno privatizovao i podredio sopstvenim interesima na veoma ružan način. Naravno uz podršku svojih tadašnjih koalicionih drugara.
Neophodno je reći da je bivši šef ANB Dejan Vukšić u kratkom vremenu napravio civilizacijski iskorak i predstavio javnosti Crne Gore dio onoga šta je sve radila tajna služba do 2020 godine, djelujući kao "partijska ili politička policija".
Vukšić je, u suštini, stvorio uslove da se pokrene dijalog o rasformiranju ANB pod tim imenom i načinom rada i stvaranje potpuno nove službe bezbjednosti utemeljene na savremenim modalitetima rada i strogog poštovanja zakona.
Takođe su stvoreni uslovi da se konačno dokumentacioni fondovi službi bezbjednosti naših bivših domovina ustupe analitičarima, novinarima istraživačima, istoričarima i onima koji će njihovom analizama i javnim publikovanjem doprinijeti da se jasnije razumiju neki relevantni događaji iz naše bliže ili dalje prošlosti.
Svim zaposlenima bi se rješenja o radnom odnosu mogla privremeno staviti van snage, bez otpuštanja bilo koga, a nakon sprovedenih procedura angažovati potpuno provjerene operativce – profesionalce i obučavati nove, koji bi bili nosioci drugačije organizacije i rada tajne službe Crne Gore.
Oni koji ne bi prošli procedure mogli bi biti preraspoređeni u druge organizacione jedinice MUP-a RCG.
Naravno da bi sve trebalo uraditi uz neophodnu obazrivost jedino prema našim obavezama koje proističu iz članstva u NATO. Što se tiče naše "unutrašnje problematike" ona se mora tretirati drugačije iz više razloga.
Interesantno pitanje je da li će Ivica npr. podvesti pod ekstremizam prijetnje Nika Đeljošaja predsjedniku Jakovu Milatoviću i zavesti operativnu obradu nad njim, ukoliko već ranije nije zavedena, zbog nepredvidivosti njegovih budućih ponašanja ili uticaja na druga lica.
Apsurdno je da se apostrifiraju različiti oblici ekstremizama, koje ANB navodno prati, dok u Skupštini Crne Gore i van nje možemo istovremeno čuti najrigidnije oblike verbalnih ekstremizama između političkih partija i njihovih poslanika.
Ili činjenica da su bolje "operativne podatke" u dugom vremenskom intervalu imali ili imaju par novinara istraživača ili neke NVO nego kompletna kadrovska postavka ANB.
A potpuno je nemoguće da o nekim dešavanjima iz prošlih vremena ANB nije imala pojma i da nije koristila svoja ovlašćenja. Ili su morali da ćute ili su ćutali iz straha. Ili ih jednostavno nije bilo briga?
Da budem jasniji, podržavam primjenu svih tajnih mjera ukoliko se sprovode opravdano, po pravilima i uz ozbiljan kontrolni mehanizam, a prije svega kvalitetan operativni rad koji obuhvata potpuno provjerene izvore podataka i potpuno provjerene informacije o subjektima primjene tajnih mjera.
I nije lako Ivici, kao što nije bilo nimalo lako Dejanu Vukšiću. Razlika je što je Vukšić postupio na demokratski način upućujući apel javnosti da nešto nije u redu. Do toga da je bio dovoljno hrabar da prikupi dokaze koji su ishodovali krivičnom prijavom i potencijalnim sudskim postupkom.
Ivica kao da nije spreman ili dovoljno hrabar da dovrši ono što je Dejan Vukšić započeo. I zato su muke po Ivici ili u slobodnoj interpretaciji "Muke po Iveku" veoma očigledne. Samo da na kraju sve ne postane komedija.
(Autor je diplomirani pravnik bezbjednosti)
