Piše: Zoran Avramović

Dok ručaju drže ispred sebe mobilni telefon naslonjen na praznu šolju za jogurt. Ne razgovaraju. Pita ih kako je u školi, odgovaraju: "Super!" Pita ih za drugove, kažu: "Super." Odlaze u školu, odlazi i on u šetnju. Na ulici susreće mlade djevojke i dječake, s mobilnim u rukama. Neki gledaju mobilni, ne razgovaraju. Prolazi majka s bebom u kolicima; jednom rukom gura kolica, drugom gleda u mobilni.

Ide ulicom po kojoj se vijaju listovi sa grana velikih platana, zagleda prozore i terase na kojima se suše košulje i majice, kad mu u susret ide lijepa djevojka tridesetih godina. Pogled mu sam od sebe pada na ljepotu koja mu ide u susret. Kad, ona uzima mobilni i počinje da tipka. Mimoiđoše se, ona pored njega s pogledom na telefon, a on pogledom na nju. To mu vrati iz sjećanja jedno putovanje međugradskim autobusom u kojem je mlada djevojka na sjedištu pored njega sat vremena, koliko je trajala vožnja, gledala sebe i svoje slike na ekranu mobilnog.

Gospodin Srboljub K. ulazi u autobus gradskog prevoza. Baci pogled ispred sebe, putnici gledaju u mobilne telefone. Ima i onih sa slušalicama na ušima. Jedan čovjek srednjih godina razgovara sa mobilnim pred sobom, glasno da ga veći broj putnika sluša. Priča kako se posvađao s komšijom oko parkinga. Svi mi treba da znamo šta mu se dogodilo; s rukama na rukohvatima slušamo u ritmu gradskog autobusa.

Stigao je Srboljub K. tamo gdje je planirao, ali je poranio. Šta da radi? Popiće kafu u bašti prvog restorana. Kruži pogledom: ima gostiju koji razgovaraju, ali za prvim stolom do njegovog sjede mladić i djevojka, za drugim jedna grupa studenata, za trećim dva sredovječna muškarca. Ovi oko njega gledaju u svoje telefone, a na trećem mobilni leže na stolu uz ćutanje. A kad uzmu, tipkaju velikom brzinom: prsti lete kao virtuozu na klaviru.

Gleda to gospodin Srboljub K. i misao mu odluta na ljude s kojima radi u kancelariji spoljnotrgovinske firme. Svi zaposleni drže mobilne pored sebe. Kad zazvone, oni prekidaju posao da bi se javili. Ona koja sjedi preko puta zove dijete i diktira šta da jede i kako da se obuče, a zna da pohađa srednju školu. Pita kako uči njeno dijete. Odgovara: "Super." Gospodin Srboljub K. kaže joj da je vidio prepisku svog sina s drugom na mobilnom. Ne razumije te skraćenice – bzvz; vrv; znš, ig. Kako ovi mladi razgovaraju skraćenicama? Kako govore bez mobilnog?

Juče je naš gospodin otišao na koncert ozbiljne muzike i baš tamo gdje je gudalo violine krenulo po žicama, tri mjesta od njega zazvrja telefon. Okrenuo se prema ovom šamaru muzici, a onaj reče glasno: "Javiću se." Zvuci violine ne utišaše.

Sjedi naš Srboljub K. s prijateljem. Vadi mobilni i stavlja na sto. Zvoni mu mobilni i on se javlja. Razgovara, prijatelj sluša. Malo zatim, prijatelju zvoni mobilni, govori nešto o poslu, a naš Srboljub K. sluša. Posjedeše još malo pa krenuše svako svojim putem. Taman kad se odmakao, zaštekta zvuk mobilnog. Pogleda, a ono vajber grupa – 23 poruke na monitoru. Uključio se u vajber grupu stanara, njih 15 za svaki slučaj. Kad ono, komšinica s drugog sprata žali se na susjeda koji ne zatvara ulazna vrata, drugi je poziv za kafu, treći neka žalba na poštara i tako, tako; moraće da se isključi s vajber grupe.

Na ulici ista slika. Neki žure, neki lagano koračaju, neki čekaju ispred neke stanice, ali svi se po jednom prepoznaju – mobilni telefon je u rukama ili u tašni ili u zadnjem džepu. Dok je čekao da pređe ulicu tri vozača automobila voze i drže mobilni na ušima.

Kad se vratio u stan, uključuje kompjuter. Upada u mrežu globalnih razmjera koja je ispletena davne 1965. godine, da vidi da li je stigao neki mejl, a i on treba da šalje odložene mejlove. Sjedi već dva sata i šara, krstari po internet-moru. Čita neki tekst o političaru. Sluša neki razgovor na ne zna ni sam kojem sajtu, skače sa sajta na sajt, troši minute i sate. Ne zna da je Alvin Tofler u knjizi "Treći talas" (1983), koristio pojam "totalitarizam kompjutera" i zapisao ove riječi: "Kad u prvi plan izbije kompjuterom preplavljena racionalnost, ona čovjeka čini prišipetljom mašine sa znanjem. Tada ne samo što ljudi programiraju kompjutere, nego kompjuteri programiraju ljude."

Klikće mu mobilni, ostavljen pored kompjutera i on se odmah hvata da vidi šta je, ko zove, šta hoće. Ima sve kanale: Tiktok, Fejsbuk, Instagram, Iks. Pitaju ga s nepoznate adrese da li bi da kupi peglu, jeftinu. Odgovara sa ne. Malo zatim prijatelj mu šalje poruku s pitanjem i da se vide. Odgovara – sve je OK.

Šta je sa jezikom kojim smo ne tako davno govorili, pisali i prenosili značenja života i rada? Društvena stvarnost bila je data u jeziku i glavno pitanje bilo je koliko jezik valjano izražava predmet. Mobilni stvara novi jezik – skraćenice, emotikoni, slike. Na kratke poruke Srboljub K. dobija odgovore u vidu sličice, aplauza, srca.

I tako naš sugrađanin po imenu Srboljub K. živi slobodno s mobilnim u rukama i internetom na stolu. Živi kao i svi drugi u ovom vremenu. Ne stiže da ode u svoj zavičaj, u mjesto ljepote prirode, zemlje i neba. Da udahne vazduh bagrema i da se odmori pored rijeke svoje mladosti. IKT mu pojede vrijeme. Sve vrijednosti onog života su nestale. Nastupilo je vrijeme dobrovoljnog robovanja mobilnom telefonu. Čovjek je izmislio komunikacijsku spravu koja isključuju svaku debatu o moći. Ova moć ne postavlja granice slobodi, ali ni represiji; nije ni moć koja može da podstakne valjanu raspravu o sebi. Do sada smo imali pojam moći koji označava odnos između pojedinaca ili društvenih grupa u kojem jedna strana nameće svoju volju drugoj. U svakom formalizovanom odnosu postoji nametanje volje, bilo poslušnošću (disciplinom), bilo silom (slamanjem otpora). Ali i u neformalnom odnosu, jedna strana nameće volju drugoj. Pojavio se novi oblik moći, bezlična moć. Pred nama je, dakle, nevidljivi subjekt koji nameće svoju volju, svoj klik, hiljadama i stotinama držača mobilnog telefona u rukama. Kad zazvoni odmah se javljaš, kad si bijesan šalješ kletve, kad nemaš posla zuriš u ekran i tipkaš, a kad se aparat negdje zagubi pretrneš od straha.

Naš Srboljub K. uživa u moći mobilnog telefona, uživa kao i svi oni sa kojima živi i svi oni koje je susreo na svom kretanju po gradu i oni koje nije susreo. Oslobodio se kulture jezika, ponašanja, vrijednosti starog identiteta, tradicije, socijalnih odnosa. S kristalno čistim mobilnim "ja" korača napred u budućnost. Kakvu? S vještačkom inteligencijom koja će zamijeniti mozak čovjeka i njegovu svijest.

politika.rs

(Autor je naučni savjetnik)

Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana"