Piše: Milisav S. Popović

Nije to bila ni odluka, ni bijeg, nego prirodna silueta hoda čovjeka koji je išao do kraja puta i – stao. Jer, ili drum bješe pogrešan – ili je on sam pokvario kompas (ako je ikada i radio kako treba).

Skrenu s puta u planine. Nepoznate, ali bliske... Kao što i jesu sva brda i doline (ma koliko nepoznate bile), kada čovjek potraži bliskost u ljudima, a naiđe na zaleđene slapove... obično je toplije na mjestima koja prevazilaze horizonte.

Čudo kako prostranstva i daljine mogu da prihvate... i zagrle.

Kolibu je sagradio na mjestu gdje ni staze nisu više bile sigurne. Imao je dva stalna posjetioca – sa sjevera vjetar, s juga šumu. Zimi bi se vuci spuštali do same ivice praga. Ljeti trava rasla bez reda, kao misli u umu koji niko više ne posjećuje. Samo kamenje ostajalo bi isto. Ono je ionako naučilo da čeka.

U toj kolibi – gdje ni sjećanja više nisu umjela da se vrate kako treba – pred san bi svaki put, tiho, da ne smeta ni sebi, izgovorio molitvu:

Emoskopija

"Bože... ako si tu – reci nešto."

Nije znao šta tačno želi da čuje. Samo je osjećao da još negdje mora postojati nešto što nije ogoljeno, ni kvarno, ni lažno.

Jedne noći (tokom sna), kad se činilo da više nema odgovora ni iznutra ni spolja, začu Glas.

"Tu sam. Šta si htio?"

Nije se uplašio. Samo začudno stanje sreće da mu neko, napokon, odgovara.

Reče sve što ga tišti: svijet koji ne prašta, iskvarenost, osvetoljubivost jadnika kojima se pomoglo, zlonamjera i zavist... zvijeri iza maski onih koji se kao žrtve predstavljaju. Pogrešni, a zli. Sijaset njih.

I dodade: "Umoran sam, Gospode. Od svega."

Glas odgovori:

"Sjutra ćeš, sjeverno od tvoje kolibe, pronaći stijenu. I guraćeš je."

Ujutro – zaista – kao odnekud izronjena iz vremena, pojavi se stijena. Ne običan kamen. Već ogromna, zaobljena gromada što kao da se spustila iz brda da mu stoji na putu. Nije pitao ništa. Prislonio je rame. I gurnuo.

Prvih dana išlo je lako – ne stijena, nego volja. Mislio je: možda je zagonetka, možda je proročka misija, možda će se uz prvi napor pokrenuti. Možda, nakon što se pomjeri – i sudba se izmijeni sama. Ali nije. Nije ni trećeg dana. Ni pedeset trećeg. Ni nakon stotinu sumraka i zora.

Svakog jutra bi započeo i gurao do isteka sunca. Kad bi ga bolio lakat – poturio bi rame. Kad bi mu rame otvrdnulo, naslonio bi se leđima. Ako bi mu ruka utrnula – pritiskao bi nogom. Nekad bi se čulo zavijanje, ne više od sto koraka dalje. Srce bi mu se uzrujalo, ali bi ostao. Gurao je i kad su mu čeljust i kičma bridjeli. Gurao je i kad bi mu krv kliznula niz dlanove. Kad je padao snijeg, ostajao bi duže. Kad je padala kiša, dolazio bi ranije.

Ipak... Stijena se nije pomjerala. Ni za milimetar.

Vrijeme je prolazilo. Dani su postali isti, osim što je kalendar kazivao da je godina zasukana. Te večeri, samo je sjeo, oslonio se uz zid kolibe, i pogledao u prazno. Bez ljutnje, mimo ogorčenja – bio je jednostavno prazan.

Učinilo mu se da ništa nije ostalo.

Ni volje, ni odgovora.

Ni smisla.

Te noći (kada je usnio), kao i prve, začuo se Glas.

"Zašto si prestao?"

Zbunjen, odgovori:

"Radio sam kako si rekao. Svakog dana, satima. Bez pogovora. Stijena se nije pomakla. Zapravo, kao da se još dublje ukopala. Ništa se nije desilo. Nisam uspio."

Tajac.

Ona zadavna tišina koju osjete oni što čekaju istinu.

I potom – Glas:

"Kako misliš: ništa se nije desilo? Pogledaj sebe. Pogledaj ruke. Pogledaj ramena. Pogledaj kako si svakog dana, bez izuzetka, ustajao i gurao kamenčinu. Kako si pobijedio umor. I strah. Kako si gurao i kad nisi znao zašto. Kako si ostao vjeran. Strpljiv. Tih. Posvećen i uporan. Nisi više onaj izgubljeni, obeshrabreni, stari čovjek.

Postao si neko drugi, sine moj.

I ponoviću... nikada ti nisam rekao da je pomjeriš. Samo da je guraš.

A ja ću je ukloniti – kad za to dođe vrijeme."

(Autor je književnik)