I miris u kući se promijenio, a nije ni prošlo nekoliko dana. Sva ona zvonjava i sjenke kojih se sjećala... sve se izgleda iskuvalo i isparilo. Uteklo za njim.
Uđe u auto, nagazi i jurnu niz ulicu. Zanimljivo, samo je ona vodila do groblja. To ranije nije primjećivala, a kao dijete je tuda bježala.
Kad stiže, ostavi motor da reži. Zapali cigaretu, ne povuče ni dva dima, prelomi je, pa zgnječi s ostalim ćikovima. Pođe da obilježi treće jutro.
Da je živ, vjerovatno bi je izdevetao što kasni. Da je živ, vjerovatno bi je davno ubio.
Dobro je izračunala... u to vrijeme će sve one tetke i strine da odu, kanda zgruvane tugom, uistinu ogladnjele, znala je da će njena budala ostati... da zbraja i množi preostalu muku.
Tako i bi. Ugleda je s daljine kako sjedi uz ploču.
E, budale... vjerovatno čeka da joj kaže kad da ide.
Meko joj dodirnu rame, da se ne uplaši... ipak streknu, udavljene oči se raširiše.
– Ja sam.
Tek tada trepavice dodirnuše donje. Ni izgovori ništa, već pomilova slova, kao da im se izvinjava što je na tren pažnju izmjestila.
– Sve sam popakovala... ostavila sam nešto para na natkasni. Vjerovatno ćeš sama izmijeniti raspored stvari... ali mislim da bi trebalo sve da pobacaš. Tati više neće trebati.
Bora bijesa i stiskanje maramice u lijevoj šaci. Shvati da ne treba više da progovara.
Ćutale su, sve dok istok ne najavi da će vrelina da ujeda.
– Seko... šta ću s ključevima? – upita je, a druga stvar joj se motala po glavi, "koliko dugo možeš da buljiš u ta je.ena slova?!
– Što ih ne zadržiš?
Kako da joj kaže da svaki trenutak dok ih drži, taj smrdljivi metal je peče, vraća u vrijeme kada je mislila da je zarobljena... da uteći neće. Iako je pobjegla.
– Nema potrebe. Kad sledeći put budem dolazila, najaviću ti se.
Opet ćutanje. Grob ispod njih kao da je poprimio njegov vonj... osjeti da joj se um muti.
– Što ne dođeš malo kod mene? – spusti se i uhvati joj ruku – Nisi nikad bila. Prijaće ti.
Iako joj stiskom stisak uzvrati, a dodir nedostajanjem i zaštitom zacvili, ljuti plam ne dade ništa drugo sem da je kazni:
– Zašto? Kad si došla samo da me opet ostaviš.
Krv više nije tekla, u grlu se zaglavi. Napravi branu koja joj ne dozvoli da išta prozbori... ne samo zbog istine koju joj sestra izgovori, već zbog njene istine koju ona nije mogla da prihvati.
– Ostavila si me s njim... znaš li koliko sam puta bila prebijana zato što tebe nije bilo... tvoje udarce sam primala.
Još jedna istina. Brana u grlu se u tvrđavu preklopi.
– Tražila sam tvoju pomoć... molila se... tvoju ruku... – sricala je dok joj je dlan stiskala – ... ali se nisi vratila.
A onda, brdo kamenja s grkljana se oburda, glas poče da curi... da sablasno pjeva.
– Zvala sam te... toliko puta! Nisi htjela da odeš od njega. Ti... – primače uzručene dlanove usnama – ... Ti, seko, nisi hjela da te povučem gore... već da mene odvučeš sa sobom. Da obje nastavimo da nestajemo.
– Kako možeš... – zajeca.
– A kako možeš TI da plačeš za njim! – i udari cipelom u ćošak ploče – Za ovim gadom!
– Nemoj! – otrgnu ruke, i poče da čisti trag prašine s mermera.
– Pogledaj se! Ti mu se i sada izvinjavaš! – baci ključeve na travu – Da li vidiš koliko te onesposobio od zdravog razuma.
– Zašto si došla?! Zašto si uopšte dolazila kad ga toliko mrziš!
Opet je uhvati za ruke, i primače joj se očima.
– Samo da se uvjerim da je zbilja mrtav!
– Kako možeš?! – htjede da se otrgne.
– Kako mogu?! – nasmija se, a suze su joj kopale kanal duboko, u brzim rezovima – Samo mi je žao što ne može da umre više puta!
– Ti, ti ... Ti si jedna sebična kukavica! Eto šta si!
– U pravu si... jesam. Jer nisam bila hrabra da izdržim sve ono zbog čega je i mama umrla. Njegove šake i kanonadu uvreda. Makar si ti bila heroj... i sve si junački izdržala. Da te pitam... sada, kada si ga preživjela, koga ćeš naći da mu opet budeš žrtva?
Šamar. Udara kao tata. Umalo se nije srušila.
I dok joj je lijeva strana modrila, priđe, poljubi sestru u tačku između obrva:
– Seko, uništio nas je... mene dopola. Tebe do kraja. Kad budeš htjela da plačeš i vrištiš zbog sebe, onda zovi. Doći ću u gluvo doba noći... ali za suze za njim, kod mene nećeš naći saučesnika. I zapamti, ne očekuj od mene izvinjenje zbog užasa koji si s njim preživjela.
Umjesto da krene, tijelo joj klonu, i sjede pored nje:
– Reci mi samo ovo... kako... kako si mogla da voliš zlotvora?
*
Krv nije voda.
Tačno.
Ali je nekada puna otrova.
(Autor je književnik)
