Piše: Seid Halilović
Trajni sukob ova dva usmjerenja nije samo metafizičko i duhovno pitanje, već ima jasnu formu u sferi političke filozofije i svakodnevnog društvenog života. Ovu raspravu mogli bismo da pratimo iz perspektive različitih studijskih disciplina. Opredijelićemo se za analizu sledeće nedoumice. Čovjek ne može da se razvija u univerzumu istovremeno kao primarno i kao plemenito biće. U prvom slučaju, čovjek kao primarno biće sebe smatra istinom i sam određuje šta je istina. U drugom slučaju, čovjek slijedi istinu i vjeruje da će plemenitost i čistotu svog života unaprijediti u mjeri u kojoj bude privržen istini. Shvatili smo da ključni značaj ima zapravo pitanje odnosa čovjeka i istine. Šta je čovjekova uloga u životu: da otkrije šta je istina ili da stvara istinu? Ako je čovjek biće koje treba da otkrije šta je istina, onda se može očekivati da će on djelovati u skladu sa svojim saznanjem o istini. Ukoliko, pak, budemo smatrali da je čovjek mjerilo istine i da je istina smislena samo u odnosu prema njemu i njegovoj volji, što znači da će istina biti ono što on želi, onda govorimo o čovjeku koji ne otkriva istinu već je krije i stavlja u drugi red. Ono što je takvom čovjeku od prvorazrednog značaja jeste njegovo primarno ja, a upravo tako se ponašao faraon.
Uočićemo da se faraon ipak bitno razlikuje od čovjeka koga u međunarodnim konfliktima određujemo kao primarno biće. Faraon je svoju dominaciju dokazivao u svijetu mitskih bića. Isticao je da je on uzvišeniji od svih drugih božanstava. Mojsije ga je podsjećao da iznad tog imaginarnog svijeta egzistira neograničena realnost, koja je jedini izvor moći. No, faraon nije mogao da podigne svoje kognitivne sposobnosti do nivoa objektivnih metafizičkih realnosti i pao je u svijet mitologije. Moderni čovjek nije ostao na nivou faraona i nastavio je da pada u ontološkoj hijerarhiji. Strukturu njegovog pada kratko ćemo skicirati u nekoliko narednih redova. Cilj nam je da pokažemo da čovjek u sukobima u današnjem svijetu postaje ogoljeni faraon i da shvatimo koja teorijska platforma njemu daje mogućnost da radikalno ogoli formu svog nasilničkog ja.
Moderni čovjek je najprije pokušao, okrenuvši leđa fenomenima iz svijeta religije i mitologije, da racionalnim pojmovima obrazloži i prosvijetli sve dimenzije i aspekte svog postojanja. Relativno brzo su se uočile bitne slabosti racionalizma i prosvetiteljstva u kojima racionalni pojmovi nisu imali utemeljenje u višim metafizičkim principima. Uslijedio je novi pad i naučno znanje, u svojoj empirističkoj definiciji, ostalo je bez religijskih, metafizičkih i racionalnih korijena. Već u prvoj polovini 20. vijeka postalo je očigledno da naučno znanje, u svom redukovanom određenju, krije u sebi strukturni skepticizam i da naučnik bez podrške metafizičkih principa neće imati nikakvu mogućnost da dođe do istine. Nauci je nametnuta nova, pozitivistička definicija i prema njoj nauka, suštinski oslabljena, gubi epistemološku moć da otkrije istinu. Konačno, čovjek dobija priliku da se pojavi u ulozi ogoljenog faraona i da trijumfalno obznani da u stvari nema istine izvan njega, već da je on izvor i mjerilo istine, realnosti, vrijednosti, prava i pravde. Njegova volja i moć biće uzvišenije od svake istine, samim tim što sada on određuje šta je istina.
Kad su nam filozofi nauke i postmodernistički filozofi, i naravno Niče prije njih, govorili o skepticizmu u temelju pozitivističkog znanja i o primarnosti čovjekove volje i moći u odnosu na naučno znanje, nismo smjeli da budemo ravnodušni. Bilo je očigledno da ove diskusije neće ostati zatvorene u krugovima filozofskih i akademskih diskusija na nivou teorijske kulture. Naprotiv, teorijska kultura uvijek određuje najbitnije promjene u sferi opšte kulture. Zato ovaj tekst sadrži upozorenje da u slučaju međunarodnih konflikata čovjeka danas ne može obuzdati nikakvo naučno saznanje, jer nauka i saznanje nastaju u okrilju njegove volje. Nauka je ponižena i ona više ne dobija priliku da objasni šta čovjek treba da bude, samim tim što su vrednosni sudovi proglašeni nenaučnim sudovima. Štaviše, nauka je dobila instrumentalnu ulogu i prinuđena je da služi političkoj moći. Jer ako u svojoj pozitivističkoj definiciji sadrži isključivo provjerljive sudove, onda ne može da prosuđuje o vrijednostima i o politici. A politika će i te kako moći da donosi sud o nauci i da je nemilosrdno usmjerava u skladu s interesima dominantne moći. Prema spomenutim filozofskim principima, danas ne postoji nijedna istina koja bi mogla da bude uzvišenija od čovjeka. On ne stremi vrijednostima iznad sebe. Takođe, ni na nivou njegovog postojanja nema nijednog drugog istinitog ili čak mitološkog fenomena kojem bi on morao da se suprotstavi. On u sukobima u svijetu nije običan faraon, već ogoljeni faraon u svojoj najnasilnijoj formi.
Zaključićemo da se dugoročna rješenja međunarodnih konflikata i opšte krize u današnjem svijetu moraju ponuditi u sferi teorijske kulture. Potrebno je da se jasnije govori o bitnim slabostima i ograničenjima filozofskog stava o primarnosti volje i moći u odnosu na naučno znanje i vrijednosti. Nove definicije naučnog znanja u kojima se diskredituje kognitivni autoritet metafizičkih, religijskih i racionalnih principa neće čovjeku donijeti trajni prosperitet i mir. Popularna definicija instrumentalnog naučnog znanja ne traje ni dva vijeka, ali je dominantna i ekskluzivna. Ta ekskluzivnost mora se kritički preispitati na utemeljenoj metodološkoj platformi kako bismo dobili priliku da suštinu naučnog znanja i istinski, a ne vještački, mir potražimo u dubljim i prefinjenijim kognitivnim sferama teorijskog i praktičnog razuma, u stadijumu plemenitosti i čistote čovjekovog bića.
politika.rs
(Autor je član Savjeta osnivača Centra za religijske nauke Kom u Beogradu, doktorirao na Međunarodnom univerzitetu el Mustafa u iranskom gradu Komu)
