Političke strategije imaju za cilj unaprijed osmišljeno političko ponašanje kojim se planiraju potezi, procjenjuju reakcije protivnika i načini dokazivanja opravdanosti sopstvenih stavova.

Kako se napokon vlast u Crnoj Gori više puta promijenila za kratko vrijeme, očito nije bilo vremena da se osmišljavaju nove strategije političkih partija, osim onih ustaljenih koje su ih održale na političkoj pozornici.

U nedostatku planova došla je do izražaja osvetoljubivost i uočljivo veličanje individualnih doprinosa pojedinaca. Određene diskusije u skupštini i van nje su očito inicirane strastima i temelje se na prijetnjama, uglavnom kroz mogući monopol zakonodavne ili izvršne vlasti.

Neki aktuelni političari dokazuju hrabrost time da ih navodno "nije strah ni za sopstveni život", pojedini obećavaju "kadrovske odmazde", jedni znaju "protiv koga će se voditi sudski postupci" drugi predlažu međunarodne faktore kao "svjedoke" i sl.

Samohvalisanje i podizanje sopstvenog doprinosa do neprovjerljivih nivoa, sa osobenostima herojske megalomanije, davno identifikovano u našoj tradiciji i mentalitetu, ne gubi na intenzitetu ni u 21. vijeku.

Svojevremeno je G. Gezeman zabilježio kako je knjaz Danilo navodno pitao svoju pratnju koja bi im bila najmilija želja, na šta mu je jedan od prisutnih odgovorio: "Kad me pitaš, gospodaru, pravo ću ti kazati. Ja bih najradiji da se popnem na vrh Lovćena pa tu da se raširim i okamenim, razumije se da mi bog da malo više da porastem, kako bi me mogli viđeti i sa mora i sa suva".

Zaključuje da taj "monumentalni" Crnogorac postiže rekord u kome ga više nije moguće prevazići, on sjedi veličanstveno kao na prestolu, iznad oblaka, hiljadu i sedam stotina metara iznad ostalih ljudi.

Mnogi junaci tog vremena su dodatno bili ubijeđeni i da će se i "sva Evropa" uzbuditi ako im se nešto desi. Naravno, čim bi se završio boj morali su se neminovno vraćati da u "znoju svog lica obrađuju svoje njive", navodi Gezeman.

Posebno je zanimljivo da se tačno zna "ko je čiji čovjek" od npr. budućih nosilaca pravosudnih ili funkcija u bezbjednosnom sektoru, čime se direktno ometaju demokratski uslovi za istinsku promjenu naslijeđenog despotskog sistema iz prošlih političkih vremena.

Javna politička diskusija zasniva se ponovo na vođenju "specijalnih ratova" u okviru dnevne politike, a koji postaju ozbiljna "oružja" političke borbe mladih i relativno novih ljudi u politici.

Demokratija je omogućila slobodan razgovor i zamijenila nasilne metode za rešavanje političkih antagonizama, ali ne može funkcionisati bez solidarnosti i integracija koje moraju biti jedinstven cilj svih političkih aktera u Crnoj Gori.

Teško je donositi i najobičnije životne odluke ako je pojedinac izolovan od sopstvenog bića, od porodice ili društva u kojem živi. U politici je identično, jer oni koji se njom bave imaju posebnu odgovornost i prema zajedničkoj porodici – Državi, zbog koje ne smiju biti izolovani jedni od drugih.

Međusobni politički odnosi ne treba da budu zasnovani na osvetoljubivim metodama demokratije. Ne mora značiti da će konkretan stav spriječiti kompromis, konstruktivnim razgovorom se može doći do usklađivanja pojedinačnih interesa, za dobrobit cijelog društva.

Bez takve političke solidarnosti nema integracija jer će se ponovo sve svesti na vještačke podjele i puku borbu za vlast što će nas udaljiti od navodnog strateškog cilja Crne Gore, učlanjenja u EU.

Potrebno je voditi korektne političke borbe i tako "zauzimati" politički prostor među biračima. Ionako se na kraju svake borbe, kao i svi naši preci, bez obzira na naciju, vjeru ili bilo koje drugo opredjeljenje, vraćamo da "u znoju svog lica obrađujemo svoje njive" jedni pored drugih.

(Autor je diplomirani pravnik bezbjednosti)