Piše: Krsto J. Pejović
Svojevrsna je ironija ako samo zakon upravlja pravdom. U svojoj suštini, u evropskom izdanju, zakon je fetišizacija TOGE. Stoga, rijetko koje tamošnje suđenje ide "koritom logike" do kraja, zarad pravičnosti. Bojazan je da toga iz pravde izvlači njenu dušu, koja treba da predstavi punoću sjedinjenja pravde i morala. Ima sudija koje ne razumiju ideju duše pravde. Moguće da je slijepa zaljubljenost jednog dijela sudija u svoj razum kobna za pravosuđe. Stoga ne čudi što je znatno urušena vjera u boginju pravde. Dostojevski bi pitao da li "besmrtna istina i milostiva pravda" egzistiraju kod sudije. Slično bi i danas mogao da pita svaki obični građanin. Sudije ne smiju smetnuti s uma da je cjelokupno pravo stvoreno radi čovjeka i da je ono, zapravo, vještina dobrote i pravde. Uz to je i podsjećanje da su načelna pravila: časno živjeti, drugoga ne oštetiti, svakom dati ono što mu pripada. Dakle, sloboda presuđenja nije samo u granicama zakona.
Otud i upozorenje da zakon nije proizvod pravno neograničene volje suda. Pravne i moralne norme moraju biti povezane, jer je pravda mnogo složenija od "strukture njene ideje", s obzirom na to da nosi relevantne činjenice između različitih slučajeva. Zato se zakonu ne može davati šire značenje od pojma pravde. Moralne obaveze i dužnosti sudija su opšta načela za koja se smatra da ih imaju svi normalni odrasli članovi društva. Jer moral predstavlja više od onog što predstavlja pravni sistem sam po sebi. A ne treba zaboraviti da je društvo dobro kad nije udruženo sa grijehom. Međutim, danas je čak i priroda stavljena u službu zla, a svijet je zapaljen paklenim buktinjama sile i nasilja. Rijeka pravde s vremena na vrijeme ponire, iako je pravda "svemir društva". Ipak ne zaslužuje današnji horizont, mada se ništa u životu i svijetu ne dešava slučajno. Znao je prof. dr Radomir Lukić pitati svoje studente da li sudija ima nemir prema svojoj duši. Navodio je dalje da je čežnja za slavom pogubna za pravdu. Zato je vrijedno podsjećanja da samo čisto srce jeste "stan pravde". Jovan Dučić je govorio da sujetan čovjek ne traži da ga cijenite, već da mu se divite. Znano je da sud postiže dostojanstvo jedino pravdom i da je pravda veća od svake titule, ali sve pod pretpostavkom da je sudija "ispovjednik pravde". Živjeti časno, to bi trebalo da bude životni moto barem za sudije. Ostvarivanje zakona kršenjem prava poraz je za sudiju, a još više za pravdu. Da se to ne bi desilo, sudija mora biti ličnost sa integritetom, inteligentan i obrazovan. Sposobnost za izricanje pravedne presude glavno je sredstvo pomoću kojeg društvo može da preživi. Samo sudija sa ličnim dostojanstvom sebe stavlja u službi pravde. Narod nikad nije govorio o "pravnim sudijama", već jedino i samo o pravednim sudijama. Stoga shvatimo, da je sud sveto mjesto gdje se pravda dijeli, pa makar sudija to radio i bez toge.
(Autor je publicista)
