Piše: Vojislav Bulatović
U gradu pod Vlašićem obreo sam se u septembru 1966. godine kao jedan od velike brojke naših prosvjetara koji su zasnovali radni odnos širom Bosne i Hercegovine. To je bila socijalistička Jugoslavija u kojoj je pristup slobodnim radnim mjestima bio slobodan za sve građane Jugoslavije. Republika BiH je u tom periodu imala ekspanziju obrazovanja, a osobito, onog osnovnog, jer je natalitet, naročito u selima, bio veliki. Planska parola o hiljadu novih škola otvarala je školska vrata sve većem broju učitelja, nastavnika, profesora... Moje odredište je bio prostor opštine Travnik gdje mi se ukazala prilika da uz rad studiram u Sarajevu što mi je omogućilo dalje stručno napredovanje. Ova činjenica da su sve diplome, ma gdje stečene, uvažavane jednako, govori dovoljno o konzistentnosti obrazovno-vaspitnog sistema u Jugoslaviji. Ovom važnom činjenicom započeo bih svoju apologiju jednog istorijskog trenutka na našem "brdovitom Balkanu"...
Dogodio se bljesak ideje bratstva i jedinstva "od Triglava do Đevđelije" u krilu socijalističkog samoupravnog društva. Pod zajedničkim krovom našli su se blizu pola vijeka svi Jugo-Sloveni i još druge brojne "narodnosti"! Bilo je ono što više možda biti ne može (da parafraziram u nekom smislu Njegoševu misao). Diktatura proletarijata, kako je teorijski objašnjavan sistem socijalističke jednopartijske vlasti sa radničko-klasnom samoupravom uspjela je da stavi pod čvrstu kontrolu sve istorijske antagonizme koji su se kumulirali pod brižnim "monitoringom" okupatorskih režima. Ti režimi su proizveli enormne štete u duhu i u identitetu nesrećnih balkanskih etno-zajednica što je natjeralo ne samo Njegoša na sumorne prognoze o mogućem ujedinjenju, već i Andrića da kaže: "Ponekad se čovek pita da nije duh većine balkanskih naroda zauvek otrovan i da, možda, nikad više neće ni moći ništa drugo do jedno: da trpi nasilje ili da ga čini." Uprkos, ovim dijagnozama mudrih poznavalaca istorijskih događaja na Balkanu ipak je u pomenutom periodu bilo i što biti možda više ne može. Bratstvo i jedinstvo u jednom istorijskom intermecu, u jednom neponovljivom uzletu pokušaja katarze u smjeru mogućeg života pod zajedničkim krovom!
Gledajući iz današnje perspektive, mi, koji smo se zatekli u tom približno rečeno snovidu, mogli bi kao naratorka Šeherzada iz 1001 noći da nižemo "đerdan doživljaja" koji su imali infracrveno zračenje "proleterskog internacionalizma"!
Ja ću iz ove bilježnice za ovu priliku navesti jedan vrlo karakterističan događaj i lični doživljaj kojeg se uvijek sjetim kad razmišljam o našim sitničavim, kratkovidim i pakosnim sporenjima i udaljavanjima. Da ponovim, događaji na tlu nekadašnje Jugoslavije od devedesetih godina pa do danas obesmišljavaju sva slična dostignuća ere jugoslovenskog bratstva i jedinstva.
Početkom sedamdesetih u Travniku je organizovan književni susret povodom međunarodnog dana knjige. Učesnici su bili iz više republika među kojima i iz Crne Gore. Mjesto zajedničkog predstavljanja: Dom JNA. U punoj sali ređali su se pjesnici, aforističari, i zanimljivi (anegdotski) naratori. Da bi sve bilo živo i zanimljivo nastupali su i glumci koji su recitovali ili govorili odlomke iz nekih djela naših istaknutih pisaca. Voditelj je bio Zekerijah Đezić, spiker TV Sarajevo. Za njega se govorilo da je bio i najbolji pjevač među spikerima (voditeljima) kao i najbolji voditelj među pjevačima. On je svoj zadatak znalački obavljao. Njegov bariton je zvučao dopadljivo. Tačka koju ovdje hoću da apostrofiram je njegova najava glumice Darinke Đurašković. Rekao je otprilike: A sad poslušajmo nešto posebno zanimljivo. Veliki Njegoš je opjevao u svom Gorskom Vijencu i jedan događaj iz Travnika iz vremena turske vladavine. Poslušajmo istaknutu glumicu Darinku Đurašković! Đurašković je mirnim i sugestivnim glasom vezla stihove tužbalice sestre Batrićeve. Publika je pažljivo, kao da prisustvuje realnom događaju slušala. Darinka je majstorski intonirala svaku riječ i svaki stih. Neki su kasnije komentarisali da su se ježili dok je ona recitovala. Na kraju je bila pozdravljena burnim aplauzom. Priznaćemo sa ove vremenske distance, kada se sve više opterećujemo zlom i zlopamćenjem iz nedavne ratne prošlosti (kada je vrlo "uspješno" obnovljena svaka lekcija iz cjelokupne istorije zločinjenja) da recitovanje Njegoševe sestre Batrićeve na javnoj sceni u Travniku djeluje kao vanvremenski (vanbalkanski) trenutak (možda bi Njegoš i na ovo rekao: "Neka bude što biti ne može"). Da se još zapitamo uz ovo podsjećanje: je li i socijalistička stvarnost pod dirigentskom palicom komunista zaista bila vanvremenski balkanski trenutak?!
U nekoj dobroj nadi, da će nas buduće vrijeme i podsjetiti na ono što je nekad bilo dostignuće da parafraziramo Njegoševu misao u jednom drugom smjeru: Neka bude što sada izgleda da biti ne može.
(Autor je magistar sociologije u penziji)
Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana"
