Piše: Dani Rodrik
Post-neoliberalni konsenzus već postoji, ali nećete ga pronaći u politikama američkog predsjednika Donalda Trampa. Posle decenije osporavanja i otpora, vrijeme je da se pomirimo s tim da je neoliberalizam mrtav i da njegovo mjesto zauzima novi konsenzus. Veliki djelovi ljevice i desnice u Sjedinjenim Državama saglasni su u pogledu opštih obrisa ekonomske politike kakva nam je danas potrebna. Diskusije u institutima i na univerzitetima vode se na osnovu novih i sve popularnijih ideja, udaljenih od neoliberalne ortodoksije koja je vladala poslednjih 50 godina.
Prvi element novog konsenzusa je shvatanje da je koncentracija ekonomske moći dostigla kritično visok nivo. Različite škole mišljenja izražavaju zabrinutost tim povodom na različite načine. Neki govore o dohodovnoj i imovinskoj nejednakosti i njenim korozivnim posledicama u političkom životu. Drugi brinu zbog opadanja snage tržišta i negativnih implikacija za konkurenciju. Neki problem vide u finansijalizaciji koja ugrožava ekonomske i društvene prioritete.
Ponuđena rešenja takođe se razlikuju, od oporezivanja bogatih, preko efikasnog antimonopolskog zakonodavstva, do reformisanja pravila za finansiranje političkih kampanja. U svakom slučaju, želja da se ekonomska i politička moć korporativnih, finansijskih i tehnoloških elita suzbije široko je prihvaćena. To je stav koji ujedinjuje progresivne pristalice američkog senatora Bernija Sandersa i sledbenike populističkog podkastera i bivšeg Trampovog savjetnika Stiva Banona.
Druga odlika novog konsenzusa je značaj koji se pridaje vraćanju dostojanstva onim ljudima i regionima koje je neoliberalizam zanemario. Zato su važna dobra radna mjesta. Posao nije samo izvor zarade. Posao je takođe izvor identiteta i društvenog priznanja. Dobra radna mjesta održavaju robusnu srednju klasu koja je temelj društvene kohezije i održive demokratije.
U svijetu burnih ekonomskih promjena lomovi su neizbježni. Zahvaljujući zaštitnim mjerama koje su primjenjivane do 90-ih godina – kao što su zaštita zaposlenih, trgovinske restrikcije, kontrola cijena i propisi kojima se finansijska klasa drži pod kontrolom – pogubne posledice za radnike i zajednice bile su ograničene. Ali neoliberali su takve mjere vidjeli kao nepotrebno opterećenje i uzrok neefikasnosti koja se mora odstraniti. Zanemarili su ekonomske i društvene posledice nestajanja radnih mjesta usled tehnološkog razvoja, globalizacije i ekonomske liberalizacije.
Treća komponenta nastajućeg konsenzusa je stav da država mora prihvatiti aktivniju ulogu u oblikovanju ekonomske transformacije kakvu želimo. Ne možemo računati na to da će tržišta sama od sebe osigurati ekonomsku otpornost i nacionalnu bezbjednost, donijeti inovacije u naprednim tehnologijama, čistu energiju ili dobra radna mjesta u ugroženim regionima. Država je dužna da pruža podsticaje, da dijeli packe i subvencije. Donedavno potisnute na marginu, industrijske politike su se vratile u samo središte ekonomskih diskusija.
Ova tri načela uzeta zajedno odredila su razumijevanje ciljeva i instrumenata jedne inovativnije i ukupno uzevši poželjnije ekonomske politike. Ali đavo je u detaljima. Ishodi u stvarnom svijetu zavise od specifičnih politika odabranih za implementaciju.
Razmotrimo problem dobrih radnih mjesta. Izgleda da su ljevica i desnica postigle konsenzus o poželjnosti povratka i oživljavanja proizvodnje unutar sopstvenih državnih granica. Istorijski gledano, industrijska radna snaga imala je ključnu ulogu u izgradnji pravičnih društava kojima dominira srednja klasa. Ali automatizacija i tehnološke inovacije pretvorile su proizvodnju u sektor koji se oslobađa viška radne snage. I Kina je u nekoliko poslednjih godina izgubila milione radnih mjesta u proizvodnji. Čak i ako ulaganja u proizvodnju i ukupni proizvod u SAD i Evropi porastu, uticaj na zapošljavanje će vjerovatno biti neznatan.
Sviđalo se to nama ili ne, budućnost zapošljavanja je u sektoru usluga – u pružanju njege, maloprodaji, ugostiteljstvu, logistici, povremenim poslovima i tako dalje. Svaki pristup rešavanju problema dobrih radnih mjesta koji se ne bude fokusirao na organizacione i tehnološke inovacije u tim oblastima doživjeće neuspjeh.
Naravno, postoje i drugi razlozi za podršku proizvodnji. Uz digitalnu ekonomiju, napredna proizvodnja ima ključnu ulogu u razvoju inovativnih tehnologija i važna je za nacionalnu bezbjednost. Zato bi bilo korisno da se pored politika usmjerenih na sektor usluga razvijaju i odgovarajuće industrijske politike. Ali i tu je "kako" jednako važno kao "šta".
Industrijske politike mogu biti štetne ukoliko doprinose korupciji ili služe uskim korporativnim interesima. Nažalost, u tom pogledu Trampov pristup ne uliva povjerenje. Njegove trgovinske politike i dogovori s tehnološkim kompanijama su neprevidljivi, transakcioni i lišeni koherentne dugoročne strategije u službi javnog interesa. Što je još gore, dio su agende produbljivanja autoritarizma i zanemarivanja vladavine prava.
Načela post-neoliberalne ekonomske politike daju jasne kriterijume za ocjenjivanje programa realizovanih u stvarnom svijetu, kriterijume koji pokazuju da je Tramp očigledno pao na ispitu. Forme radi, tu i tamo govori o dobrim radnim mjestima i značaju industrijskih politika u službi ekonomske transformacije, ali svojim postupanjem podstiče još veći koncentraciju bogatstva i moći. Model burazerskog državnog kapitalizma koji pokušava da oživi davno pokopani industrijski sektor nije pravi lijek za neoliberalizam.
Najpovoljniji sud o Trampovom pristupu ekonomiji bila bi ocjena da je to eksperimentalna faza dolazeće post-neoliberalne tranzicije. Dobra vijest je da kreatori budućih politika neće morati dugo da tragaju za novim smjernicama. Novi konsenzus je već tu.
Project Syndicate, preveo Đorđe Tomić
peščanik.net
(Autor je profesor međunarodne političke ekonomije na Univerzitetu Harvard)
