PIŠE: PROF. DR DRAGAN JAKOVLJEVIĆ
Poslednjih godina je rijetko koji drugi intelektualac sa takvim naglaskom u javnosti iznosio teze o identitetu Crne Gore kao predsjednik CANU, prof. Dragan Vukčević. To je, doduše, radio u jednoj naučno nesistematizovanoj formi, u okvirima niza intervjua i prigodnih govora. Njegova polazna teza glasi da pri svim razmatranjima datog profila treba startovati od "trijade" Država-Ustav-Građanin, unutar koje bi se svi za data dva temeljna pitanja važni sadržaji mogli i trebali sagledavati. Ta trougaona shema je, pak, radikalno reduktivna i apstrahuje od više daljih relevantnih aspekata, odnosno instanci – kao da ju je formulisao neki matematičar, a ne pravnik (po obrazovanju) i sociolog (po vokaciji). Njome se praktično odlaže u stranu dugotrajno istorijsko i društveno-kulturno iskustvo, kojim se očituje jednostranost i apstraktna svedenost datog pristupa razumijevanju. Tako se i identitet ljudi koji nastanjuju Crnu Goru želi dalekosežno redukovati na građanski identitet. Pri čemu se onda i sam poslednji dalje svodi na puku pripadnost državi, državljanstvo. Kao da za status građanina jedne moderne evropske države ne bi bilo potrebno i identifikovanje sa određenim bazičnim kulturnim standardima, poput ideala pravde, podjednakog uvažavanja prava i potreba drugih ljudi... Isto tako je za rang građanina neophodan i određeni nivo prosvećenosti, što se takođe ne može svesti na puko državljanstvo, posjedovanje pasoša. Radi se, dakle, o jednom radikalno formalističko-legalističkom viđenju, pri kojem je "biti građanin" istovjetno sa "biti državljanin određene zemlje", te raspolagati tim povezanim omeđenim skupom elementarnih formalnih prava i obaveza. Pitanje identiteta se time praktično dekontekstualizuje iz njegovog rodovskog i kulturno-istorijskog sklopa. Pri čemu se građani izgleda vidi kao atomizirane individue, čija bi etnička, konfesionalna, kulturna... pripadnost trebalo da bude potisnuta, kao u najboljem slučaju instance od samo sekundarnog značaja! Vukčević, doduše, ističe da insistiranje na građanskom identitetu vezanom za državnost "ne isključuje druge identitete koje građani nose u sebi". Ali smatra veoma važnim, "da za dominantni identitet uzmemo onaj koji proističe iz države". Jer, time se država "zasniva kao zajednička kuća njenih građana i time se učvršćuje njihov politički konsenzus". Tako da je građanski identitet "ono što čuva Crnu Goru". Sad, eventualno "isključivanje drugih identiteta" bi bilo nedemokratsko i nehumano (ukoliko je uopšte izvodljivo), te već kao takvo potpuno neodrživo. A šta drugo znači ideološki postulat o ekskluzivno "dominantnom identitetu", nego stavljanje ostalih identiteta u drugi plan, na marginu društvenog života, svojevrsno njihovo dislociranje u sferu (individualne i grupne) privatnosti? Kao protivnike takvog stava Vukčević prvenstveno vidi sve one, "koji smatraju naciju za horizont svog mišljenja". Zašto, međutim, ljudi ne bi smjeli takođe i vlastitu naciju vidjeti kao horizont svog mišljenja – svog samorazumijevanja, razumijevanja društva u kojem se živi..? Zašto država ne bi smjela biti viđena i kao zajednička kuća naroda i narodnosti koji u njoj žive? Zašto umjesto dominacije redukovano razumljenog građanskog identiteta ne bismo rađe trebali težiti jednoj uravnoteženoj koegzistenciji etničkog, kulturno-konfesionalnog i građanskog identiteta u dobro uređenoj demokratskoj državi? Tako da usklađeni suživot nacija i nacionalnih manjina takođe bude "ono što čuva Crnu Goru" – a ne isključivo apstraktni građanski identitet! Realnosti bi bolje odgovarala konstacija da stanovnici Crne Gore sebe paralelno doživljavaju kao njene građane, te ujedno i kao pripadnike određenih nacija. Pa u skladu sa time državu vide ne jedino kao državu svih njenih građana, već i kao državu svih njenih nacija i nacionalnih manjina. Bezuslovno insistiranje na dominaciji građanske komponente, odnosno identiteta značilo bi utoliko svojevrsno nasilje nad takvim samorazumijevanjem. Upitno je dalje, i ne sasvim realistično gledište, da prihvatanje onakve dominacije jednog identiteta automatski vodi "političkom konsenzusu". Razlike u mišljenjima su, naprotiv, isto tako vrlo moguće i među samim građanima i njihovim raznim grupama. Pa je tako primjera radi, ranijih godina jedna grupa građana (a ne nikakva nacija) težila promjeni državnog statusa Teksasa, njegovom otcjepljenju i osamostaljivanju od SAD. I još više su prisutne nesuglasice među građanima raznih zemalja kada se radi o nizu daljih, ne manje važnih političkih pitanja.
Još je nerealističnije Vukčevićevo mišljenje da bi etablisanje dominacije redukovanog građanskog identiteta navodno vodilo "prevazilaženju podjela" po nacionalnom pitanju u nas. Ovdje, prije svega nije dobro što jedan naučnik prihvata popularnu i izraubovanu formulu rasprostranjenu u svakodnevnom žargonu o "podjelama", kakva se u datom kontekstu među naučnicima u svetu ređe koristi. Već se naprotiv upotrebljava u naučne svrhe daleko primjereniji pojam "etničkih diferencija". Oni, koji se po pitanju etničkog identiteta slobodno opredjeljuju na jedan ili drugi način, ne bave se nikakvim "dijeljenjem" nekakvog apstraktnog velikog jedinstva, nerazlučive cjeline. Nego koristići svoje pravo na slobodno izražavanje i samorazumijevanje nacionalne pripadnosti, sebe identifikuju kao pripadne upravo određenoj naciji, njenoj kulturi i istoriji. Vukčević, pak, tvrdi sledeće: "Vjerujem, da je isticanje građanina kao osnovnog subjekta i naglašavanje građanskog identiteta put za prevladavanje ove podjele" (naime one, na Crnogorce i Srbe). No ne samo što je prethodno već sam tvrdio, da građanski identitet "ne isključuje" druge identitete i time dolazi u uzjamanu neusaglašenost vlastitih teza, već je i realno stanje ipak osjetno drugačije. Naime, sasvim je moguće i saglasno u svijetu prisutnim odnosima, biti kako građanin, tako i ujedno pripadnik određene nacije. Tako da jedno ne "prevladava" drugo – izuzev u situacijama izloženosti spoljnim pritiscima, kakvima pak nema mjesta u demokratskim društvima. Pa dakle oni koji se izjašnjavaju kao Crnogorci slobodno mogu pri tome i ostati, a ujedno biti dobri građani, te isto tako i oni koji se izjašnjavaju kao Srbi mogu ostati pri tome i istodobno biti dobri građani svoje zemlje. (To koegzistiranje jedne i druge komponente vidljivo je u društvenoj praksi već i u nazivima pojedinih političkih stranaka – poput recimo HGI, koja sebe bez problema razume kao kako građansku, tako ujedno i kao hrvatsku.) I opet bi bilo problematično uzdizanje građanina u "osnovnog subjekta" društva, a Crnogoraca i Srba u njegove sekundarne subjekte. Ili štaviše subjekte, koji bi možda trebalo da se nađu u procesu istorijskog iščezavanja i zaborava – naime kroz tzv. "prevazilaženje podjela" (?) U poslednjem bi se mogla sastojati krajnja konsekvenca jednog radikalnog i dugotrajnog sprovođenja ideologije građanizma. Da li bi takvu dugoročnu konsekvencu mogli smatrati poželjnom?
(Autor je penzionisani redovni profesor UCG)
