Piše: Јанис Варуфакис
Te riječi su me podsjetile na Karla Marksa. Njegov problem s kapitalizmom bio je slične vrste. Izrabljivački karakter kapitalizma Marksu je bio manje važan od dehumanizacije i otuđenja koje je kapitalizam proizveo, uprkos tome što je ukupno uzevši bio progresivna sila.
U prethodnim društvenim sistemima bilo je više represije i izrabljivanja nego u kapitalizmu. Ali jedino nas je kapitalizam potpuno otuđio od proizvoda našeg rada i okruženja, udaljio nas od rada i oduzeo nam i poslednju trunku kontrole nad onim što mislimo i činimo. Naročito posle ulaska u tehnofeudalnu fazu, kapitalizam svaku jedinku pretvara u neku vrstu Kalibana ili Šajloka – monadu koja lebdi u arhipelagu izolovanih jedinki čiji je kvalitet života obrnuto srazmjeran izobilju pronalazaka kojima nas ta novonastala mašinerija zasipa.
U Londonu sam nedavno govorio na skupu Marksizam 2025, uz brojne druge političare, autore i mislioce. Jedno od pitanja koje me zaokuplja je način na koji mladi danas očigledno osjećaju pritisak otuđenja o kom je Marks govorio. Ali burne reakcije povodom priliva migranata i politika identiteta – da ne pominjem algoritamsko krivotvorenje njihovih glasova – praktično su ih paralisale. Marks ima dobre savjete za izlazak iz te paralize – ali ti savjeti su zatrpani pijeskom vremena.
Uzmimo za primjer argument da se manjine koje žive na zapadu moraju asimilovati da ne bismo završili kao društvo stranaca. Kada je imao 25 godina, Marks je pročitao knjigu Bruna Bauera, mislioca koga je inače cijenio, a koji je predlagao da se od Jevreja u Njemačkoj zahtijeva da se odreknu judaizma da bi se kvalifikovali za sticanje državljanstva.
Marks je pobjesnio. U mladosti nije imao mnogo vremena za judaizam, niti za bilo koju religiju, ali njegov žestoki odgovor na Bauerove argumente melem je za napaćene oči: "Da li nam imperativ političke emancipacije daje za pravo da od Jevreja zahtijevamo da se odreknu judaizma, ili od svih ljudi da se odreknu vjere?… Kao što i država zapravo propovijeda… kada usvaja hrišćanski stav prema Jevrejima, tako i Jevreji nastupaju politički kada zahtijevaju građanska prava kao Jevreji."
Marks pokazuje kako se posvećenost zaštiti vjerskih sloboda Jevreja, muslimana, hrišćana i ostalih može uskladiti s načelnim odbacivanjem ideje da u jednom klasnom društvu država može biti zastupnik opšteg interesa. Da, Jevreji, muslimani, ljudi svih vjera kojima možda ne pripadamo – i za koje možda nemamo mnogo simpatija – treba da budu emancipovani. Da, žene, crni ljudi i LGBTQ+ osobe moraju dobiti jednaka prava, mnogo prije nego što se na horizontu ukaže socijalistička revolucija. Ali za slobodu je potrebno mnogo više od toga.
Što se tiče teme doseljavanja stranih radnika da bi se usporio rast plata lokalne radne snage, što je za današnje mlade ljude još jedno minsko polje, u pismu upućenom 1870. godine dvojici saradnika u njujorku, Marks nudi briljantne sugestije o tome kako se nositi ne samo s Nigelom Farageom i njemu sličnima, nego i s ljevičarima koji su se upecali na mamac antiimigrantske retorike.
Marks u pismu potvrđuje da američki i engleski poslodavci sračunato eksploatišu jeftinu radnu snagu irskih imigranata i podstiču sukobe između njih i domaćih radnika, slabeći tako radničku solidarnost. Ali Marks smatra da je okretanje sindikata protiv irskih radnika i zastupanje antiimigrantskih stavova pogubno. Ne, rješenje problema nije protjerivanje doseljenih radnika, već njihovo organizovanje. A ako je temeljni problem bio u slabosti sindikata ili mjerama fiskalne štednje, razapinjanje doseljenih radnika kao žrtvenih jaraca neće donijeti rešenje.
Marks ima odličan savjet i za sindikate. Da, veoma je važno povećati plate da bi se smanjio stepen izrabljivanja radnika. Ali nemojte nasijedati na bajke o poštenoj cijeni rada. Jedini način da pravda zaista stigne do radnog mjesta jeste ukidanje iracionalnog sistema koji podrazumijeva strogo razdvajanje onih koji rade, ali nemaju, i neznatne manjine onih koji imaju, ali ne rade.
Njegovim riječima: "Sindikati dobro funkcionišu kao tačke otpora pred novim napadima kapitala. Ali njihov problem je što se ograničavaju na gerilsku borbu protiv posledica postojećeg sistema, umjesto da pokušaju da promijene sistem sâm."
Da ga promijene u šta? Na primjer, u novu korporativnu strukturu izgrađenu na načelu jedan radnik-jedna dionica-jedan glas – što je program koji bi istinski nadahnuo mlade ljude željne slobode od državne kontrole i korporacija koje brinu samo o bilansu za dobro privatnih dioničara ili odsutnih vlasnika, koji možda i ne znaju da posjeduju dio kompanije za koju mladi ljudi rade.
Konačno, svježina Marksovog pristupa blista punim sjajem kada pokušamo da proniknemo u tehnofeudalni svijet koji velike tehno-kompanije neopaženo podižu oko nas, uz pomoć velikih finansijera i državnog aparata. Da bismo razumjeli zašto je ovo faza tehnofeudalizma – nešto mnogo gore od faze nadziranja i kontrole – moramo pokušati da o našim pametnim telefonima, tabletima i ostalom razmišljamo onako kako bi Marks o njima razmišljao. Moramo pokušati da ih sagledamo kao mutaciju kapitala – kao "kapital u oblaku" – mutaciju koja direktno modifikuje naše ponašanje. Jedino tako možemo shvatiti kako su zapanjujuća naučna otkrića, fantastične neuronske mreže i programi vještačke inteligencije koji prevazilaze maštu stvorili svijet u kom paralelno s procesom privatizacije i akumulacije svih fizičkih bogatstava, kapital u oblaku privatizuje i rasprodaje naše mozgove.
To možemo shvatiti jedino uz pomoć Marksove optike: da bismo sačuvali vlasništvo nad sopstvenim umovima kao individue, moramo se izboriti za vlasništvo nad kapitalom u oblaku kao zajednica.
The Guardian, preveo Đorđe Tomić
peščanik.net
(Autor je ekonomista, bivši grčki ministar finansija)
