Piše: Krsto J. Pejović
Uskratiti nekom pravo na mišljenje je isto kao da mu uskratite kiseonik, a svako nametnuto mišljenje je ubijanje slobode života. Nepostojanje zaštite prava mišljenja je "poništavanje" čovjeka, i gaženje njegove formalno pravne zaštite. Napad na slobodu mišljenja je uperen i na pravo svojine sopstvenog JA. Ograničenje prava na sopstveno mišljenje je eksproprijacija ličnosti koja se vremenom različito manifestvovala. Oni koji žele da ograniče pravo na mišljenje ne mogu se pohvaliti uspjehom, jer je to pravo čovjeku preodređeno rođenjem. Sloboda misli se ne može simulirati. Ona je "uzvišena majka pravde". Rasel je svojevremeno tvrdio da sloboda misli može postojati jedino onda kada država misli da je sigurna. Pravo na mišljenje ne može postojati ukoliko čovjek misli pod prinudom. Pritom, moramo biti svjesni da pravo na mišljenje znači i odgovornost, jer čovjek mora biti gospodar svojih misli.
Razumno mišljenje pokazuje čitavog čovjeka. Takvo mišljenje je snaga argumenata. Ipak, ne smijemo dopustiti da pravo na mišljenje ide ka anarhiji iz razloga što je naše mišljenje zaloga za buduća djela. Naše pravo na mišljenje treba da bježi od "psihičkog mraka", jer je naš mozak "muzej istine". Kažu da Bog nije ništa "dobro uradio" kao kad je pamet dijelo. Rijetko ko kaže da mu je malo. Takođe, rijetko ko traži savjete za svoje pravo na mišljenje. Moramo vladati pravima na mišljenje, jer iz njih izviru ideje koje ponekad mogu biti pogubne, a čovjek bez ideje je ličnost bez kičme. Ako su naša mišljenja jasna, i ideje časne onda je naše mišljenje savršen sistem. Pravo na mišljenje treba da dolazi od srca, i to čini čovjekovu veličinu. Ljudski um sažet je u tri pitanja: Šta znam? Šta treba da činim? Čemu da se nadam? Spisateljstvo priznatog književnika i publiciste Buda Simonovića ne zaobilaze navedene aksiome.
Moralna dužnost vjekovima ukazuje da se struktura ličnosti ne može razvijati bez jasne i precizne slobode i prava na mišljenje. Inače, ako pravda nije razuđena, pravo na mišljenje nije ugroženo. Ukoliko je kod nekih ukinuta "besmrtna duša", i to dekretom tuđe naravi, sloboda prava na mišljenje prestaje da bude usidrena u "luku pravde". Važno je shvatiti da sigurnost prava ne dolazi iz sfere politike, koja rješava što pravo ne rješava. Treba znati da politika gradi sopstveni interes. Nažalost, rijetko je da negdje neko svojom besjedom "liječi" naše pravo na mišljenje. Stanje svijesti svijeta nameće zaključak da je danas čovjek koliko slobodan, toliko i istovremeno neslobodan. Mada rijetko gdje teorija prava na mišljenje ukida navedeno pravo, čovjek ipak treba da bude obuzet podsticajem na slobodu mišljenja, odnosno misli jer osjećanje prava na mišljenje čini čovjeka potpunijim samostalnošću, i to je nužan preduslov rukovodnog načela slobode na mišljenje svake ličnosti. Sloboda mišljenja je najvažniji ideal. Da nje nije, ne bi bilo u epskim narodnim pjesmama našeg bogatog pamćenja, kako to ističe značajni publicista i književnik Milan Stojović u svom antologijskom djelu: "Rane pjesmom vidane". Bez te knjige bili bismo siromašniji. Otuda i konstatacija da pravo na sopstveno mišljenje jeste izbor slobodne volje, jer je bez prava na mišljenje naš um ugrožen. Pitanje smisla prava na mišljenje ne postavlja se na planu realnog i razumnog. Ono se kreće u granicama zakona, ukoliko je zakon ostrvo pravde. Pozitivno pravo, pri određivanju prava na mišljenje ne može mimoići prirodno pravo, koje je temelj pravednosti, a koje karakterišu jednakost i legalnost. Nepostojanje prava na mišljenje dovelo bi do suspenzije logike zdravog razmišljanja. Čovjek je ličnost koja dela. I to njegovo delanje ne može biti van granica zakona i morala. To je smisao egzistencije čovjeka, i to je njegov zadatak. Dakle, pravo na slobodu mišljenja je činjenica koja govori da se čovjek interesuje za sebe i za državu. I sam pojam dobrog mišljenja je bar osobina moralnog traganja za pravim vrijednostima.
(Autor je publicista)
