Piše: Krsto J. Pejović
Neoliberalna ekonomija ukida mogućnost opstanka materijalnog stanja i suspenduje pravo na rad. Ne tako davno Ruso je tvrdio da je rad jedini smisao čovjeka, dok je Mise naglasio da su radni dani, jedini dani u kojima je živio. Ovo vrijeme, nažalost, nameće čovjeku da prihvati rad „prisiljem", i to je, kako kažu sociolozi, ekonomska robija. Radna snaga postala je najeftinija roba na tržištu. Vitomir Teofilović je govorio da „nije baš da ne radimo ništa. Radimo sebi o glavi". Tranzicija, odnosno neoliberalna ekonomija, pojela je radna mjesta, eksproprisala čitave djelatnosti. Ako radna proizvodnja (fabrički rad) danas ponegdje i postoji, onda je to svetinja, a kako stvari stoje svijet će uskoro zaboraviti šta je nekad značio industrijski rad. Pustošenje radnih mjesta se manifestuje na različite načine, pa zbog toga nada ne „izvire" iz budućeg pravnog osnova, jer u njegovoj punoći nema ni približno slobodnog rada. Trenutno stanje to potvrđuje – ne kaže se, upoznati svijet rada, već svijet robotike i nauke, kao da se svi moramo i možemo baviti robotikom i naukom. Ne govori se ni o najuspješnijem radniku, već o najuspješnijem menadžeru. Pravna materija koja reguliše radne odnose ne navodi pojam radnik, već zaposleni.
Sve se urotilo protiv „instituta radnika", savremeni svijet „gine" da se ukine proizvodni radnik. Peta industrijska revolucija, kao i četvrta, dale su tome veliki doprinos – nigdje mjesta za institut prava na rad. Niko ne pominje obavezu države o zapošljavanju nezaposlenih. Mediji govore samo o robotici, uzgred se ponekad pominje i sindikat. Ne zaboravimo da čovjek živi od rada, a ne od nerada. Očito da je socijalizam, koji je imao za cilj humanost, vodio računa o nezaposlenom, govorio o zapošljavanju i to kao radu koji nosi punu radnu proizvodnost. Zato i ne čudi što je ekonomski pritisak na nezaposlenost sve veći, i to je opšta pojava u Zapadnoj Evropi i šire. O nesigurnosti radnog mjesta se sve manje govori. Globalna ekonomija guta manje korporacije, a kamoli slobodna radna mjesta pojedinaca, pa čak i pojedine djelatnosti i nema valjane priče o nesigurnosti i nemogućnosti otvaranja radnih mjesta. Ono što upozorava i opominje, kako to kažu savremeni sociolozi rada, je rast nesigurnosti prava na rad. Nažalost, o rimskom prava koje je radno pravo, kao dio građanskog prava, smatralo se najsavremenijim i najsvjetlijim dijelom prava, danas nema ni pomena. Ovakva suspenzija prava na proizvodni rad nije zapamćena, a za neoliberalnu ekonomiju opadanje značaja rada je „uspon". Nezaposleni nema pravo ni na sjutra. To je val koji „hrli" svijetom što ne ne čudi, s obzirom na to da se ideje o mogućnosti rada nalaze u osnovi tehnologije i robotike, koju ne interesuje nezaposlenost. Proizvodni radnik nije predmet ostvarivanja tehnologije i operativne tehnike, pa čovjeku ostaje „sloboda tihog umiranja". Ugašen je čak i osjećaj strpljenja za eventualno osnivanje radnog odnosa. Svjetski dezinformacioni poredak je diskvalifikovao i fleksibilnost i fleksigurnost radnog mjesta, i to decenijama unazad. Pravo na pokretanje prozvodnje je prazna fikcija. Dimnjaci fabrika ne dime. Navodno, riječ je o prljavoj tehnologiji. Kakva farsa! Peta industrijska revolucija poznaje biznis i profit, i to je sve. Za nezaposlenog, Zapad ne haje. Da li je time urušen evropski stub socijalnih prava? Tačno je da se vremena mijenjaju, ali život je jedan. Navodna država blagostanja su utopija za veći dio svijeta. Poslodavci „Evropsku socijalnu povelju" „ne zarezuju", nema ni riječi o međunarodnoj pravnoj zaštiti nezaposlenog, odnosno o pravu na rad. Principi radnih prava, Globalnog sporazuma Ujedinjenih nacija, ama baš nigdje se i ne spominju, a kamoli da se primjenjuju. Dehumanizovani svijet elektronskih komunikacija stvara od običnog radnika monopol nad bijedom, iako se ne može smetnuti s uma da svaka valuta ima ime i prezime, čiji je naziv proizvodnja, bez koje se ne mogu poimati nove vrijednosti. Jedino proizvodnja otvara i stvara nova radna mjesta, odnosno, vrši materijalizaciju prava na rad.
(Autor je publicista)
Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana"
