Piše: dr Zoran Milivojević
Suštinu promjena čini prestanak jednostrane dominacije SAD i Zapada i njihov otpor takvom razvoju uz odgovarajuće prilagođavanje i nova neizbježna preraspodjela moći na globalnom planu, u čemu sila dominantnih globalnih rivala (SAD, Rusije i Kine) i njena funkcija dobija poseban značaj. Ratovi, rusko-ukrajinski u Evropi protiv širenja NATO-a i na Bliskom istoku radi potvrde dominacije SAD, glavna su obilježja pomenutog razvoja. U ovome određenu ulogu ima i NATO, kao dominantan instrument sile zapadne alijanse u funkciji realizacije nekih strateških interesa. Zato i samit NATO-a u Hagu 25. juna zaslužuje posebnu pažnju, jer njegovo odvijanje i krajnji ishod najbolje ilustruju demonstraciju realpolitike Vašingtona i probleme transatlantske savezničke kohezije u vezi s glavnim globalnim geostrateškim ciljevima i daljom funkcijom organizacije u njihovoj realizaciji.
Kako NATO strateško-politički postoji i isključivo djeluje radi suprotstavljanja Rusiji, na samitu je dominiralo aktuelno pitanje daljeg funkcionisanja organizacije i posebno neslaganje oko pristupa temi Rusije i kroz stav prema ratu u Ukrajini. Naime, novi pristup Vašingtona jeste da su dometi, nadležnost, finansiranje… NATO-a prije svega evropski interes i obaveza, a da angažman SAD isključivo zavisi od njihovih konkretnih interesa (strategija, geopolitika, finansije, itd.). U novom pristupu Vašington uvažava multipolarnost i nužnost realpolitike, te odnose s Rusijom smješta u glavni globalni kontekst, rezerviše za regulisanje na tom nivou i isključuje učešće NATO-a i zapadnih saveznika. U tome je i ključna razlika u pristupu samom ratu u Ukrajini, čijem okončanju teži Vašington kroz projekciju svoje uloge i uticaja i u tom cilju globalni kontekst normalizacije odnosa s Rusijom, dok su zapadni saveznici na liniji nastavka podrške Ukrajini i rata svim sredstvima do "pobjede". Kad je riječ o dometu, ilustrativno je odsustvo zapadnih saveznika iz pacifičkog regiona: Japana, Južne Koreje i Australije, koji su bili prvobitno pozvani s idejom o budućoj projekciji NATO-a i na azijskopacifički prostor, koji u budućnosti dobija ključnu globalnu geostratešku dimenziju.
Isključivanje NATO-a u bilo kojem obliku angažmana na aktuelnom Bliskom istoku, kao na primjer ranije u Avganistanu, dodatno zaokružuje procjenu o stvarnim budućim dometima NATO-a van okvira Evrope i Rusije.
U takvim okolnostima odvijao se samit. Bio je isključivo podređen predsjedniku Trampu. U osnovi je dominiralo pitanje finansiranja preko insistiranja predsjednika Trampa da se kontribucija podigne na pet procenata po članici i američko dominantno učešće odgovarajuće izbalansira na nivo ravnopravnog učešća. Kroz svođenje rada na jedan dan, znatnu redukciju dnevnog reda, završne deklaracije na "rutinsku" jednu stranu kao rezultat američkih stavova, samit je potvrdio apsolutnu vojnopolitičku dominaciju SAD nad organizacijom i odsustvo objedinjene strategije u uslovima promjena koje diktira administracija predsjednika Trampa. Kad se sve sabere, samit u Hagu se sveo na nastojanje da se obezbijedi saglasnost SAD za dalju funkciju organizacije kroz saglasnost s uslovima SAD (finansiranje, novi geopolitički globalni kontekst, ograničenje dometa, itd).
Najbolju ilustraciju dubokih promjena predstavlja sama završna deklaracija samita u poređenju s onom s prošlog samita u Vašingtonu za vrijeme administracije predsjednika Bajdena. Ova, ambiciozno preliminarno najavljena s dvodnevnim bogatim dnevnim redom, svedena je na jednodnevnu redukovanu debatu i jednu stranu s pet "rutinskih" tačaka već poznatih formulacija i uobičajenom ocjenom o strateškoj "prijetnji Rusije". Nema sankcija Rusiji na zahtjev SAD, niti aktuelnih intencija EU i zapadnih Evropljana u vezi s daljom promocijom sankcione politike (18. paket i dr.). Nema ni pominjanja EU. Ukrajina je potpuno izostavljena, čime je bar u dogledno vrijeme definitivno odbačena mogućnost daljeg aktivnog tretmana prijema Ukrajine u NATO. U kojoj mjeri ovo odražava razlike u pristupu SAD i evropskih saveznika najbolje se vidi upoređivanjem ove iz Haga i deklaracije sa samita JIEZ–Ukrajina u Odesi prije dve nedjelje, gdje je zapadnoevropski pristup naglašeno podvučen tačkom 7. sa izričitom posvećenošću pristupu Ukrajine NATO-u i njegovim transatlantskim integracijama na aktivnoj i dinamičnoj osnovi.
Ako bi se krajnje objektivno posmatrao samit NATO-a u Hagu, kada se imaju u vidu određene nesaglasnosti Evropljana sa SAD, ali i među sobom, kako oko Ukrajine, tako i nekim drugim značajnim pitanjima, može se zaključiti da je bio u stvari posvećen "preživljavanju" organizacije u novim geostrateškim okolnostima s globalnim značenjem i uslovima dijametralno novog pristupa međunarodnim odnosima nove američke administracije imajući u vidu dominantnu ulogu SAD u opstajanju i funkciji NATO-a u cjelini. Ovakav rezime ima osnova bar dok traje ova administracija SAD s njenim viđenjem međunarodnih odnosa i interesa SAD u njima.
Kad je riječ o Srbiji i našim interesima, region takođe nije bio na dnevnom redu, a na kraju je generalni sekretar Rute na konferenciji za štampu ipak naznačio da nema promjena u angažmanu NATO-a u regionu kroz Kfor i u BiH. Uostalom, ovi angažmani preko OUN idu u prilog i daljoj održivoj funkciji NATO-a.
politika.rs
(Autor je diplomata u penziji)
