Piše: Vuk Vuković

Refleksivni Rokoko?... Takvo nešto, na sreću, ne postoji. Ublažavanje megalomanskog Baroka, prelaz na – meditativnu stranu dekorativnosti, na zasićenost bez mjere, na Versaj čula. Od transcendencije do tapiserije.

Razigran i šaljiv, politički modan, hedonističan, uživalački posvećen životu, "kasni barok" ili rokoko je umjetnost po ukusu većine, daleki predak pop-arta, medijalizovane estetike, demistifikovane pojavnosti. Ili, da citiramo iz postmodernističke, naizgled privilegovane pozicije: "Nijedan kulturni pokret nije stvorio ljupkije i elegantnije dijaloge, pune zadirkivanja i neuhvatljivog i prikrivenog izražavanja i geste, rafiniranog osjećaja i suptilne kritike." Teško je i nazreti koliko je, zapravo, dublje gledano, razorna kritika rokokoa, i ako su Grci bili majstori površnosti znalački istrajavajući na njoj (Niče), pokušajmo ubuduće rokoko sagledati kao – subverziju koja ne daje odgovore niti postavlja pitanja.

Sklon svemu lijepom, Luj XV bio je mentor vrta ukrasa, ornamenta bez imalo ontološke dubine, dakle, lakoće i lepršavosti koju preuzima, i poput zaraznog biznisa širi i unovčava Džef Kuns, dekorater, nekadašnji partner Ćićoline, sopstveni menadžer i umjetnik koji je od – svoga imena stvorio imperiju, mašinu za pravljene novca.

Rokoko je nasuprot ultrakapitalizmu, antikvitet koji nadvisuje posvudašnji predmet, "rad" posvećen izradi bezfunkcionalnog ukrasa, suprotno do gomilanja, nasumične proizvodnje, tehnološke reproduktivnosti.

-ilustracija

Iz rokokoa je isključen – libido, i najmanji nagon, to je nulta potentnost, za razliku od baroka koji je bio procvat na steroidima, tjelesnost u punoj snazi, vrišteći vitalizam i bezduhovna snaga. ("Otmica Leukipovih kćeri" (Rubens, 1615.): propinjanje i njištanje potentnog, konja koji je falički simbol, vojnici kao izraz strogosti koja raspaljuje fantazam o seksualnosti, punačke, gole sestre u pokretima dok ih otimaju; prizor je pozicioniran u pitomom pejažu raskošne prirode kroz koju probija erotska energija, tijela su `osvjetljena`, prustovski rečeno: u sjenci njihovog cvata posjenčeni vojnici čine ono što one skriveno žele.)

Rokoko je ateistički nastrojen, konformistički, to je svojevrsno vrtlarstvo, ornamentika bez primisli ka ičem metafizičkom i onostranom. U naponu mistike kao najintenzivnijeg života, Renesansa se raspela, obojivši nebo u munkovsku crvenu, prošla je noć svijeta, zašla s onu stranu.

Barok je, dakle, bio odgovor na to – golišavim amorima, mišicama koje pumpaju vrelu krv, jedno crvenilo koje emituje želja tijela, oko erotizovanih fontana (čista aluzija na ejakulaciju, sokove života, prskanje plodnosti) i labudovih lustera.

Rokoko je, posve i dokraja lišen pretenzija. Lijenost i urođena nervoza (možda i jedna inficiranost svejednosti kojom sam bez ostatka pogođen), ometa me da se opsesivno posvetim izučavanju ovog po svemu izuzetnog pravca u Istoriji umjetnosti, koji nije imao ničeg duhovnog u sebi, to je bila elitistička epizoda po palatama, stvarno razumijevanje uloge umjetnosti koju kasnije preuzima O. Vajld, posebno je to izraženo u Evropi koja je, u stvari, kultura spletki i tračeva, uočava vječiti došljak Sioran.

(Autor je književnik)