Piše: Vuk Vuković

Preparirane ptice iz ostvarenja "Psiho" ("crno-bijelog", prepariranog Normana iz kojeg djeluje majka – realno – pošto mu uskrati fantazijsko, prljavo uživanje), oživljene su u filmu "Ptice" (1963), i pošto slobodoumna i jednom već u javnosti zbog raskalašnog ponašanja oklevetana bogatašica Melani prispije u malo, kalifornijsko, uređeno mjestašce "Bodeg bej", iz neobjašnjivih razloga ptice počinju da napadaju mještane. (Jesu li ptice: čisti zabran, etika suspenzije, nedopuštanje romanse, vječiti link između Erosa i Tanatosa?)

Jer, simptomatično je da se pravi napad ptica desio kad je Melani iz čamca ka obali uputila pogled pun želje prema Miču, i tada biva snažno u glavu kljucnuta od zastrašujuće obrušenog galeba.

"Porodica bez familijarnosti" (Rolan Bart), to je, sažeto rečeno, atmosfera u kojoj je Mič kao muškarac u punoj potenciji sputan, pošto je morao preuzeti ulogu mrtvog oca i nastaviti da se stara o majci pretjerano zavisnoj od pažnje i sestri tinejdžerki; blizu živi i njegova bivša djevojka Eni, u nadi da će joj se vratiti pošto se "istrgne iz kastrirajućeg zagrljaja" opsesivno za njega vezane majke. Usled toga, Mič je zaista figura od koje se isuviše očekuje i od koje se u potpunosti zavisi, što ga u tom pozicioniranju olako može učiniti paralizovanim i onesposobljenim, budući da se sve oko njega pokreće/okreće.

Nesumnjivo, neuspješno najavljeni i iznenadni dolazak Melani unosi nemir, pometnju, dakle nabira uobičajen tok malog, odveć konvencionalnog i bezdogađajnog zaliva (Melani je semantički od stilskog do gestualnog stranost i otpornost i ono što samô mjesto kao idiom ozbiljno dovodi u škripac), pobuđujući Mičevu otvorenu naklonost, ali i neskrivenu odbojnost prezahtjevne majke (patološki sebične) u paničnom strahu da će je sin, kao i njegov otac, napustiti.

Majka je ta koja se nije osvijestila kako ne želi da se okonča proces edipalizacije, pošto je otac umro i Mič prošao kroz oslobođenje od edipovog komplesa kao suparništva/rivalstva (naročito izraženog na farmi), on tek sad preuzima na sebe njegov Zakon kao ram u kojem porodica opet mora da se sigurno smjesti.

Za razliku od Normana pa i Marka (prvi je poništen `progutan` majkom, drugi je, u suštini, kapitalistički manipulativni izbavitelj koji – želi ženu bez prošlosti – jer, sjetimo se O. Vajlda: "Muškarci žele biti ženina prva ljubav, žena muškarčeva poslednja"), Mič je taj koji biva prepoznat kao objekat ljubavi (advokat koji ne pada u fantazijsku, blanšovski rečeno – "bezdelanost"), međutim, u tome ga po drugi put namjerava spriječiti/omesti majka, objekat koji uvijek već i samo dajući, nerijetko istom ljubavlju porobljava sina.

Melani je, uglavnom, sušta suprotnost po svemu suspregnute majke i bivše djevojke Eni (prepuštene beznadežnom čekanju što je čin latentnog pritiska), koje su, obje na svoj način `zavisni tip žene`, time radeći na sputavanju i sabotiranju, tako da je Melani u tom – nemuštom trouglu prelijepi i, u stvari, naivni papagaj u zlatnom kavezu kojeg napadaju mračne vrane ili destruktivno nesvjesno koje vezuje majku i bivšu djevojku Eni protiv Mičove sreće koja mu se osmjehuje.

Šta pokazuje poslednja scena, mirna, otvorena za svanuće novog dana? Ptice dopuštaju izlazak iz kuće (sa svih strana daskama okovane) koji je u stvari Melanin ulazak u kuću Brenerovih, kojem je morala prethoditi tortura nad njom (u kući), kao što je na tom putu i Eni morala postradati.

(Autor je književnik)

Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana”