Piše: Vladimir Vuletić
Ima onih dana kad se neka pjesma opsesivno uvuče u glavu pa čovjek ne može da je se oslobodi. Prvog novembra od jutra me je proganjao stih: "Sve to nije dobro, mrtvi nisu roba, pustite da mirno leže na dnu groba." Stariji čitaoci će se sjetiti, a zbog mlađih treba reći da je to refren pjesme "Rasprodaja bola". Njen autor sasvim slučajno rođen je baš na taj dan, pa sada nisam siguran da li je to bio omaž Bori Đorđeviću ili je opsesija imala veze s komemorativnim skupom u Novom Sadu.
Biće da su se te dvije stvari nekako povezale u mojoj glavi.
U svakom slučaju, te opsesije sam se oslobodio tek kad sam o komemoraciji koja se tog dana održavala počeo ozbiljno da razmišljam tragajući za njenim skrivenim, a ne samo očiglednim funkcijama.
Pomeni, kao što svako zna, služe za odavanje počasti preminulima. Pomažu i oslobađanju od traume zbog njihovog gubitka kroz ponovno kolektivno proživljavanje nemilog događaja i sjećanja na preminule. Manje je, međutim, očigledno da komemoracije mogu imati i političku funkciju.
Smrt značajnih pojedinaca ili kolektivna stradanja nerijetko se koriste i kao sredstvo za jačanje kolektivne solidarnosti i prilika da se stradanje poveže s političkim vizijama. Smrt na taj način postaje politički resurs.
Ta stvar je očigledna kada je riječ o stradanju političkih ličnosti. Na primjer, komemoracije povodom smrti Zorana Đinđića uvijek su bile povod da se njegovi saborci okupe i ojačaju svoju međusobnu povezanost, ali i da prozbore koju o tome šta bi Đinđić danas rekao.
I kolektivna stradanja mogu imati tu funkciju. Jedna od marketinški najbolje iskorišćenih tragedija na ovim prostorima sa globalnim odjekom jeste Srebrenica. Zločin u Srebrenici i godišnje oživljavanje sjećanja na taj događaj poslužili su kao osnov za narativ o genocidu i pripadajuću rezoluciju UN o Srebrenici.
Primjera je zapravo bezbroj i mnogi svjedoče da smrt može da se konvertuje u politički kapital. Smrt u svakom slučaju jača osjećanje zajedništva koje treba da nadomjesti gubitak člana ili članova zajednice. Ona može da bude i upozorenje na prijetnje koje ugrožavaju zajednicu i poziv da se one preduprijede. To važi kad je smrt povezana s prirodnim uzrocima usled starosti i bolesti ili kad nastupa kao posledica prirodnih katastrofa i nesrećnih slučajeva iza kojih se ne nalazi nečija svjesna namjera. U svim tim slučajevima je teško, mada kao što ćemo vidjeti ne i nemoguće, da se tragedije koriste u političke svrhe. Mnogo je lakše ukoliko se iza tragedija krije jasna namjera, kao u slučaju atentata, masovnih ubistava, terorističkih napada…
Sama tragedija, međutim, koliko god velika bila i kako god da je izazvana, svoj politički smisao dobija tek u konstrukciji sjećanja, a sjećanjem se može politički manipulisati. Iz tog razloga neke tragedije se brišu iz pamćenja, a neke se obogaćuju različitim detaljima i tumačenjima do mjere da im preoblikuju prvobitni smisao. Danas mnogo više znamo o njemačkom bombardovanju Britanije u kojem je stradalo oko 40.000 civila tokom čitavog Drugog svjetskog rata nego o savezničkim bombardovanjima njemačkih gradova u kojima je poginulo deset puta više civila, a samo tokom jednog dana u bombardovanju Drezdena poginulo je 25.000 civila.
U Srbiji tokom jedne godine pogine više od 500 ljudi u saobraćajnim nesrećama koje su najčešće izazvane krivicom drugih osoba, ali sjećanje na te ljude ne postoji, osim u krugu porodica. Pogibija 16 ljudi koju je izazvao, prema nalazima vještaka, nesrećan sticaj niza okolnosti, prerađena je u aktuelnom sjećanju kao nacionalna katastrofa. Pod sloganima "korupcija ubija" i "ruke su vam krvave" trebalo je preraditi događaj tako da se stradanje direktno pretopi u politički resurs.
To ide do te mjere da se čak i majka jednog od stradalih uključila u političku borbu štrajkom glađu (smrću) sa zahtjevom da predsjednik Srbije "raspiše izbore i pusti iz pritvora sve studente koji su protivpravno lišeni slobode". Rizikujući svoj život zarad navodno višeg cilja, ponovo je smrt postavljena u središte političke simbolike i povezana s političkim zahtjevima. Nekoliko dana prije toga osujećen je pokušaj insinuacije smrti jednog od vođa blokadera. Da je uspio u svom naumu, nema sumnje da bi njegova makar i privremena "smrt" napravila politički cunami. Očekivano vaskrsenje načinilo bi od tog klipana studenta mesiju, ali to je sada manje važno od činjenice da je i on pokušao da simbol smrti stavi u centar političke borbe.
Ovdje nema prostora ni za najelementarnije sažimanje odgovora na kompleksno pitanje zašto je smrt tako snažan simbol u ljudskoj istoriji. Dovoljno je reći da ona oduvijek fascinira ljude. Oko smrti i u vezi s njom, kao i o suočavanju s njom, sazdane su velike svjetske religije, izgrađeni su hramovi, svetilišta i piramide. Na kultu mrtvih postavljeni su temelji svih ljudskih kultura, odnosno obredi, rituali i moralne norme koje se odnose na mrtve.
Sve te činjenice svjedoče o dubokoj simboličkoj snazi smrti. Poigravanje tim simbolima, kao što je pokušao već pomenuti deran, predstavlja politički pad obrnuto srazmjeran pretpostavljenom uspjehu insceniranog događaja.
Ništa bolje ne stoji stvar ni sa štrajkom glađu. Mada naizgled nenasilan, štrajk glađu je veoma nasilan način borbe. U tom smislu razlika je slična onoj između ubistva i samoubistva. Moralna ucjena koju predstavlja taj vid političke borbe onemogućava dijalog i argumentovanu raspravu za koju se društvo navodno zalaže.
Potpuno na stranu što ne znam ni za jedan slučaj u našoj, posebno skorijoj političkoj istoriji – a bilo ih je – koji je rezultirao ispunjenjem zahtjeva štrajkača. Čak ni u svjetski poznatim slučajevima u kojima su štrajkači nakon nekoliko mjeseci umrli, njihovi zahtjevi nisu bili uslišeni, što dovodi u pitanje politički smisao njihove žrtve. Najzad, ako ne ishodi jednom od dvije krajnje alternative, štrajk glađu postaje kontraproduktivan.
Vidjećemo da li će se studenti u blokadi ograditi od pojedinaca koji im svojim djelovanjem čine očiglednu političku štetu obećavajući krajnje neizvjesnu korist. Mada su koristeći simboliku smrti uspjeli da postanu prepoznatljiv politički akter, čini se da ih istrajavanje na tom kursu neće odvesti dalje od poslednje strofe Borine pjesme.
politika.rs
(Autor je profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu)
