Piše: Stefan Lakušić
Neki bi rekli da tu suštinski nema ništa novo – osim izjava. Pa ukoliko je i tako, da li su takve izjave češće samo zbog toga što sadašnje stanje nije u saglasnosti sa nečijim vrijednosnim i/ili finansijskim interesima ili tu ima još nečega?
Prošlo je preko 80 godina otkad je nastala krovna svjetska međunarodna organizacija u oblasti međunarodnog mira i bezbjednosti. I naše razumijevanje svjetske politike, poznavali mi Povelju Ujedinjenih nacija (UN) ili ne, kreće se kroz perspektivu (ne)poštovanja načela ove međunarodne organizacije. Od svjetskih državnika do potpunih laika, često ćemo čuti utemeljena tumačenja da li je nešto po međunarodnom pravu ili ne. To nam kazuje da su tvorci Povelje "pogodili" neka univerzalna, gotovo svima shvatljiva i prihvatljiva pravila igre. To je jasno reflektovano u demokratskim načelima najvišeg organa UN-a – Generalne skupštine, gdje sve države članice imaju jednako pravo glasa i odlučuje se većinski. Stavimo ovdje po strani da sve države članice nisu jednake ni demografski, ni geografski, ni što se tiče resursa ili finansija.
Tvorci Povelje su takođe bili svjesni još jednog načela koje je toj organizaciji dalo ne samo legitimitet nego i moć – izdvojenost pet tadašnjih najvećih svjetskih sila kroz pravo veta u Savjetu bezbjednosti. I ne samo da su ovom privilegovanom pozicijom odobrovoljile tih pet država, među njima je postojala distribucija moći kojom bi se spriječila samovolja jedne od njih. Koliko je ovo bila prednost, toliko je bila i mana, pokazaće period koji je za nama, prije svega zbog toga što je efikasnost UN-a ovime drastično smanjena.
UN su tokom osam decenija svog postojanja nailazile na brojne izazove, ali čini se nikad kao do sada. Finansije ove organizacije su toliko smanjene, prije svega od svog glavnog finansijera – SAD, da je generalni sekretar Antonio Gutereš prije svega desetak dana izjavio da su UN pred "iminentnim finansijskim kolapsom".
Istovremeno sa ovakvim razvojem događaja, bilo kao simptom ili kao direktna posljedica ove krize, osniva se Odbor za mir (OzM). Moguće i pomalo paradoksalno, Odbor je osnovan rezolucijom 2803 Savjeta bezbjednosti UN-a. Već smo čuli brojne kritičare da je cilj ove organizacije da zamijeni, odnosno preuzme ulogu UN-a. Da je to (makar djelimično) tačno pokazuje i osnivački dokument gdje se navodi koja je svrha organizacije:
"Odbor za mir je međunarodna organizacija koja nastoji promovisati stabilnost, obnoviti pouzdanu i zakonitu vlast te osigurati trajni mir u područjima pogođenim ili ugroženim sukobom."
I pored navedenog, malo je vjerovatno da će ova organizacija zamijeniti UN. To nam jasno govori činjenica da su poziv za članstvo odbile neke vrlo uticajne države poput Francuske, Ujedinjenog Kraljevstva i Njemačke. No i pored toga, korisno je dati nekoliko zapažanja vezano za osnivački dokument OzM:
– dužina trajanja članstva uslovljena je finansijskim doprinosom. Tačan iznos od minimum milijardu dolara naveden je u dokumentu. Time se direktno institucionalizuje princip da politički uticaj zavisi od finansijske moći;
– Predsjedavajući će biti Donald Tramp, i to ne u svojstvu predsjednika SAD. Uloga ovog "organa" je i potvrđivanje odluka Odbora za mir, imaće odlučujući glas u slučaju da broj glasova bude jednak i, uz to, imenovaće svog nasljednika;
– Izvršni odbor će biti izabran od strane predsjedavajućeg;
– za eventualno raspuštanje odbora zadužen je predsjedavajući.
Dakle, imamo predsjednika Trampa kome ta funkcija nije dovoljna, već bi da postane (doživotni?) predsjedavajući ove međunarodne organizacije, čime se moć jasno nastoji izmjestiti iz institucija.
Iako OzM nema mnogo toga što UN imaju, usuđujem se reći da imaju upravo ono što UN-u nedostaje – jasno liderstvo i strogo finansijske kriterijume. Dodao bih i da UN treba da budu nezavisne od finansijske ćudljivosti jedne države članice, za šta ostale moraju imati podsticaj. Upravo su tu do sada zakazivale.
Tu su opet na rascjepu između dva principa – internacionalizma ili hegemonije. I dok će male države težiti prvom, velike će nastojati da ostvare drugo, bilo u globalnoj bilo u regionalnoj varijanti. Ta dva principa se ne mogu nikad pomiriti, makar dok imamo sadašnju paradigmu zasnovanu na "sistemu suverenih država".
Gordijev čvor bi, u postojećim uslovima, moglo da prekine jako liderstvo zasnovano na zdravom autoritetu, poput onog koje je u prošlom vijeku imao Dag Hammarskjöld. Do tada, možemo očekivati još inicijativa poput Odbora za mir, svakako zasnovanih na autoritetu – koliko poželjnom i legitimnom, već vidimo kroz odbijanja brojnih država da budu članovi ove organizacije.
(Autor je politikolog)
Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana"
