Piše: Nik Gašaj

Današnji svijet živi u pluralizmu, nacionalnom, etničkom, religijskom itd. a religijski pluralizam je posljedica planeterizacije savremene kulture. Tako, na primjer, u zapadnoevropskim zemljama žive desetine miliona muslimana, a u arapsko-islamskim veliki broj hrišćana. Savremeni čovjek danas je suočen sa religijskim univerzumima, prije svega, to je sakralna umjetnost, shvaćena u najširem smislu te riječi, koja predstavlja predvorje raznolikih religijskih tradicija Zapada i Istoka.

Danas sve velike religije propovijedaju i zalažu se za slične vrijednosti i teže da postignu mir i omoguće zajednički suživot. Obično će predstavnici najvažnijih vjera danas postići saglasnost da je uzajamna trpeljivost istorijska nužnost. S tim u vezi, poznato je hrišćansko načelo na kojem bi se mogli na ljudski način regulisati svi odnosi među ljudima: "Sve što hoćete da čine ljudi vama, činite i vi njima". Ili, u verziji zabrane: "Ne čini drugome ono što ne želiš da tebi drugi čine". Dok prema Kuranu: "Ljudi treba da ljube bližnje kao same sebe, ne bi li ispunili i ono podajte svakom ono što ste dužni..."

Dalje, Biblija kaže da će blagosloveni biti mirotvorci. Prema nekim istoričarima religije, sama riječ islam je izvedena od riječi salam koja znači mir, a tek onda "predanost" vjeri, te da je tako pravo značenje dotične riječi "savršeni mir, koji se postiže predavanjem Bogu". Inače, sociološka saznanja upućuju: "Poštuj svog komšiju ako želiš da budeš poštovan". Ili, kako to lijepo kaže Marko Miljanov: "Junaštvo je braniti sebe od drugoga, ali je čojstvo braniti drugog od sebe". Naravno, do velikih i plemenitih ideja nije lako ni doći, a još teže ih je i ostvarivati. Za to je potrebna volja, moralna opredijeljenost i istrajnost, odgovarajuće znanje, a kao prepreka stoje vlastoljublje, srebroljublje, gramzivost i ignorancija.

Kao što sam naveo, za poštovanje u praksi nekog načela potrebno je veoma mnogo, a suviše je izazova koji ljudi i vjerske zajednice u praksi udaljavaju od načela. Iz istorije je poznato da su vjere, uprkos važnim djelovima njihovog učenja sa porukom mira, ljubljenja bližnjega svoga, praštanja i sličnih, bile u prošlosti, a i u određenoj mjeri i ostale, mogući izvori i uzroci sukoba i istrebljenja. To svjedoče i veliki vjerski ratovi u Evropi u 16. i 17. vijeku, koji su se završili mirovnim ugovorima. Zatim, postkomunizam je donio mnoštvo zategnutosti i međuetničkih sukoba koje karaterišu i jake primjese vjerskih sukoba.

Pojedine vjerske zajednice često ne slijede svoja teološka učenja već se više ponašaju kao političke organizacije. Ima i onih predstavnika vjerskih zajednica koji krše načela i zapovijesti vjera, šireći netrpeljivost i mržnju prema onima koji su druge vjere. U logici monoističkih religija koje insistiraju na tome da je jedina istina njihova onda nema mjesta za pripadnike drugih religija i svjetonazora. Iz toga proizlazi ideja da drugi nemaju pravo postojanja. Svaka vjerska iskljičivost može da bude štetna, čak i veoma opasna za interreligijske i međuljudske odnose.

Stoga, neki pisci smatraju da vjerski sukobi nijesu prevaziđeni, pa prognoziraju i nove sukobe civilizacija od kojih mnoge počivaju na vjerskim temeljima. No, s druge strane, vjerski sukobi nijesu neminovnost, već se mogu izbjeći, a veliku ulogu u tome, naravno, imaju međureligijski dijalog i tolerancija. U tom kontekstu je poznati teolog i filozof Hans Kung istakao da dijalog među religijama u 21. vijeku ima odlučujuću ulogu za sudbinu savremenog svijeta.

U državama u kojima se velike grupe stanovništva međusobno razlikuju po vjerskoj i nacionalnoj pripadnosti, po jeziku, etničkom porijeklu itd. veoma je važno tražiti i naći društvene, političke, ustavne i druge modalitete za miran i plodan zajednički život i saradnju tih grupa. Vjerske zajednice, odnosno crkve i njihove najviše starješine, mogu u tome imati značajnu ulogu. U toj ulozi, tj. sklonosti i sposobnosti za saradnju sa onima koji se razlikuju, možda bi trebalo da vode računa i oni koji biraju ili postavljaju vjerske starješine. Koliko je problem zajedničkog života, suživota u takvim uslovima važan, to se može zaključiti već iz same činjenice da mješovito stanovništvo nije izuzetak, već nešto rasprostranjeno, jer kao monoetničke možemo tretirati desetak država u današnjem svijetu. A u nekim slučajevima, čak i kada se radi o državljanima iste države, koji govore isti jezik i pripadaju istoj nacionalnosti, oni se mogu razlikovati po vjeri. Takvi su, na primjer, u Evropi Njemci, Česi, Mađari, Albanci itd.

Upravo zbog toga, svijest o postojanju multikulturalizma postala je danas univerzalna. Valjalo bi je i dalje kultivisati, posebno međureligijski dijalog i toleranciju, a u svemu tome je veoma važan antropološki aspekt, duh modernog čovjeka, njegova civilizacija i kulturna svijest. Dijalog među religijama se premješta sa racionalno-metafizičkog na egzistencijalno-kulturološki plan. Drugim riječima, pored supstancijalnih i metafizičkih razloga, zahtjev za međureligijskim dijalogom počinje dobivati svoje kulturološko i civilizacijsko opravdanje. Dijalog nije samo civilizacijska tekovina savremenog svijeta, koja je izrasla na temeljima evropskog humanizma, nego je to i božanski princip koji stoji u temeljima svijeta. Prema teološkim saznanjima, u kosmosu je sve u znaku dijaloga i tolerancije, a obaveza je vjernika da taj princip samo poštuju i oplemenjuju. Od te činjenice zavisi i kvalitet međuljudskih odnosa u jednom društvu, odnosno u tome i leži čovjekova najveća odgovornost. U tom pravcu riječ dijalog ne treba da bude samo govorenje, nego i slušanje drugoga, priznavanje i razumijevanje drugoga u njegovim specifičnostima, odnosno u njegovoj vlastitoj kulturi i religiji.

I da zaključim: za međureligijki dijalog treba najprije odbaciti predrasude, zastranjivanja i zablude, kako bi se uopšte mogao stvoriti prostor spoznaje za istinu kao istinu. Interreligijska tolerancija podrazumjeva prevazilaženje vjerskog fundamentalizma, zbog toga što fundamentalistima nijesu bliska načela tolerancije. Naprotiv, oni čak smatraju da to može izazvati zbunjenost, zbrku i dezorijentaciju savremenog čovjeka. Dakle, fundamentalizam je u osnovi konzervativna reakcija na izazove modernizacije.

(Autor je politikolog i član DANU)