Piše: prof. dr Radoje V. Šoškić
Živim u sredini u kojoj se određene vrste patnje prećutkuju kao da pripadaju nekoj drugoj ontološkoj ravni, nekoj tamnoj geologiji bića koja se, po nepisanom pravilu, drži izvan zajedničkog govora. Ljudi među kojima dišem i govorim rijetko otvaraju prostor za vlastite ambise misli, kao da se priznanje unutrašnjeg rasula smatra moralnom manom, a ne, zapravo, neizbježnim, elementarnim oblikom ljudske ranjivosti koja nas jedina, u krajnjoj liniji, povezuje. Naše govorne navike oblikovane su oko jedne tihe, gotovo ritualne strategije izbjegavanja. Kao da je u samoj strukturi jezika ugrađen refleks samoodbrane: skrećemo pogled, skraćujemo rečenicu, mijenjamo temu čim se približimo onome što najdublje ranjava. Tako govor kruži oko epicentara ljudske krhkosti – oko sumnje u smisao, oko sporo nagrizajućeg osjećanja duhovne klonulosti, oko nečujne i uporne erozije nade. Ono što je najistinitije u našoj egzistenciji postaje istovremeno i ono najneizrecivije. U tom kruženju, jezik se pretvara u svojevrsnu koreografiju bježanja: ne zato što nemamo šta reći, nego zato što se bojimo da bi precizna riječ mogla razotkriti pukotine u nama samima. Vremenom, tišina koja je trebalo da bude privremeno sklonište pretvara se u arhitektoniku izolacije – u novu formu društvene usamljenosti koja više nije samo emotivna, nego gotovo metafizička. Kada mračni slojevi iskustva izgube svoje mjesto u govoru, oni bivaju lišeni i svojeg mjesta u svijetu. Sve što nema glas, nužno se stropoštava u vlastiti ponor.
I dok se jezik povlači u svoje zaklone – u pristojnost, u strah, u ritualizovane oblike govora koji štite od istine – brojke stupaju na scenu kao jedini preostali realisti našeg vremena. One su neumoljivo brutalni svjedoci stvarnosti, ravnodušni prema našim psihološkim odbranama i mehanizmima potiskivanja, neosjetljivi na kulturu srama. Prema dostupnim podacima, u Crnoj Gori svakog četvrtog dana jedna osoba svojom voljom zatvori krug života. 52 suicida tokom prvih devet mjeseci 2025. godine, 83 života ugašena tokom 2024. godine – brojevi su koji, iako nominalno manji od 121 samoubistva iz 2022. i 108 iz 2023. — ostaju, kako upozoravaju stručnjaci, "visoki i alarmantni" za zemlju čija je demografska, socijalna i kulturna kohezija odveć oslabljena. No, čak i riječ "brojevi" ovdje djeluje kao konceptualna nepreciznost, gotovo nepristojna redukcija: ovi podaci nijesu statistički artefakti, već 52 egzistencijalne rupture u tkivu zajednice, 52 tačke u kojima je društveni poredak izgubio nečiji glas, a možda i sopstveni integritet. Jer, ono što se prikazuje kao cifra uvijek skriva jedno ugašeno nadanje koje nije uspjelo pronaći put do drugog bića; jedan porodični ritam koji se naglo prekinuo, ostavljajući tišinu da odzvanja kao akustični ostatak bola; jedan intimni kosmos koji se urušio u sopstvenu gravitaciju beznađa.
Sistem mentalnog zdravlja u našoj državi već godinama pokazuje znakove hronične iscrpljenosti: nedostatak nacionalnog registra mentalnih poremećaja onemogućava precizno praćenje trendova, dostupnost psihološke pomoći ostaje fragmentarna i neravnomjerna, a broj stručnjaka skroman do mjere koja se približava strukturalnom minimumu. U takvom kontekstu, institucionalna briga postoji više kao nominalna kategorija nego kao efikasna praksa. Istovremeno, društvo se demografski preobražava brže nego što njegove institucije uspijevaju da odgovore. Mladi odlaze, odnoseći sa sobom budući kapacitet zajednice, dok stariji ostaju u domovima koji postaju sve tiši, opustjeli prostori u kojima se privatna usamljenost pretvara u kolektivnu činjenicu. U tim okolnostima, činjenica da je najčešći oblik samoubistva vješanje – naročito među osobama starijim od 60 godina – dobija gotovo arhetipsku težinu. Ovaj podatak više nije samo empirijski marker – on nosi snažan simbolički naboj. Kao da starost, kada ostane bez socijalnog uporišta, prelazi u radikalni čin u kojem se ne poništava samo vlastiti život, već se, makar na simboličkom nivou, "vješa" i svijet koji nije umio da pruži podršku.
Psihijatri ukazuju na širok spektar uzroka: svakodnevno verbalno i fizičko nasilje, lične tragedije, ekonomski i socijalni pritisci, politička nestabilnost. Svi navedeni faktori tvore strukturu negativnosti u kojoj se egzistencija sistematski potkopava. Ipak, ostaje pitanje koje ne možemo izbjeći: Zašto kao društvo ne uspijevamo ublažiti barem jedan od ovih činilaca destrukcije? Svako nasilje u porodici, svaka depresija bez terapijske pomoći, svaki neizgovoreni strah, svaka anksioznost koja se ne uklapa u naše površne koncepte "normalnosti"– sve to spada u sumorni zbir patnje koji, kada pređe prag podnošljivosti, postaje smrtonosan, u demografskom i moralnom smislu.
Ako je život, kako vjerujemo, vjerodostojno stremljenje ka smislu, onda je neophodno da obnovimo i ojačamo samu arhitekturu međuljudske povezanosti, onu nevidljivu ali presudnu mrežu koja nas održava u životu uprkos svakodnevnim raslojavanjima. Potreban nam je i pravovremeni, besplatni i trajni sistem podrške u svakoj opštini – kao temeljna infrastrukturna pretpostavka humanosti. Ovo nije samo političko ili administrativno pitanje, već pitanje filozofije zajednice, njenog razumijevanja vlastitog smisla. Zajednica postoji samo utoliko ukoliko je u stanju da prepozna život svakog pojedinca kao vrhunsku vrijednost, kao osnovu što prethodi svakom zakonu, svakom poretku, svakom simboličkom okviru.
Dok ispisujem ove redove, misao mi se vraća Blanšoovoj ideji o pisanju kao borbi protiv tišine – kao naporu da se smisao, makar krhak i privremen, izdigne iznad bezdana besmisla. Svaka knjiga, svaka pjesma, svaka riječ izgovorena protiv vlastite unutarnje tame postaje mali čin otpora. Samoubistvo pokušava da nam oduzme i jezik i razloge, da izbriše tragove smisla koji nas drže u svijetu. Ali mi, koji još mislimo, govorimo i svjedočimo, imamo obavezu da podignemo glas, da govorimo umjesto onih koji su utihnuli.
U tom svjetlu, nemoguće je ne čuti odjek Kamijeve misli: jedino ozbiljno filozofsko pitanje jeste da li vrijedi živjeti. Možda se odgovor ne nalazi u apstraktnim teorijama, već u empiriji jednog prizora: u zlaćanom zalasku sunca što se spušta nad stijenama Komova, u toj postojanoj, tvrdoglavoj afirmaciji života uprkos njegovoj katkad zasljepljujućoj apsurdnosti. Jer, sve dok izgovaramo ime svakog pojedinačnog života, bez obzira na njegovu dramu, mi činimo da njegova tiha smrt ne potone u zaborav, već da postane naša obaveza – etička, egzistencijalna, zajednička – prema svima koji još hodaju rubovima tame.
(Autor je univerzitetski profesor)
Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana"
