Piše: Milisav S. Popović

Eh, koliko su drevnoće imale da kažu... da i danas ostaju pune riznice nenačetog blaga. Ima nečeg vječno mladog u slovima koje prikriva mrak. Tmina ne uništava, nažalost čini da sjene nad tragovima prikriju prizor spasa... ili da sklone onog što je znao kako sa nama. Sve te prste što su optočile hartiju, vodila su srca koja su se morala ponoviti... novo rađanje je jedina pravda u ciklusu koji se ne može završiti. A to je misija gdje su mudri i tužni pokušali da izrezbare život... da pomognu drugima u zanosu smisla. Nisu ga još dokučili, ali... blizu su bili. Šteta što smo ih propustili. Zato je bilo onih koji su se igrali elementima. Jer prijatelju dobri, u pređašnjim vremenima kada su svjetovi još bili mladi i magija oblikovala sudbinu, četiri osnovna elementa – vatra, voda, vazduh i zemlja – bijahu stubovi života. Svaki je imao svoju moć i duboko značenje, prenoseći sa sobom mistične darove i terete koji su oblikovali ljude.

Vatra, uz svoju strast i žar, bila je izvor topline i svjetlosti, ali i razaranja. U kriptomistkom značenju predstavljala je volju i snagu, sposobnu da prožme srce i dušu s ekhidnom (grč. s nebeskom kičmom). Njen plamen je bio simbol stvaranja i uništenja, odražavajući moć i nepredvidivu prirodu razularenog života. Zato su je i zvali "srce početka", ali i "krah svemira".

Voda, uz svoju tehniku gibanja, mehanikom protočnosti i nesavladivog pokreta, bi izvor života i čišćenja. Nosi u sebi snagu transformacije, sposobnu da pruži novi početak i iscjeljenje.Tamo gdje vatra podivlja, voda je umiri (ili u alhemijskom prevodu "svede život da se poput točka vrti, a da se osovinski kraci ne prelome"). Duboki okeani i žuboreći potoci kriju tajne nepreglednih dubina, odražavajući moć iskonskih runa koji su vladali ovim elementom. Da, magija vode je primarno runskog karaktera, mada je bilo kultura koje su joj pridavali stihovni značaj – sve u svemu, onome koji stvori "tinkturu vode" donosila bi nemušti govor i intuitivno razumijevanje, sposobnost da otvori oči na dublje istine o svemu i u svakome. Takve meštre bi zvali drudi od vode.

Vazduh – element slobode i prostranstva – nosio je sa sobom dah održavanja života i slobodu kretanja. Jedini aspekt koji i nevoljno od strane razuma, obmotava i umotava se u sva bića, osnažujući ih snagom elana i misli (sve stare knjige ukazuju da su misli vazdušaste prirode). Magija vazduha bila je vezana za um i intelekt hiljdama godina, omogućavajući putovanje kroz eone... ono što je nekad spoznajno dotaknutno, vrijedi i danas – ma, vrijedjeće uvijek.

Zemlja, stabilna i plodna, bila je osnova na kojoj su se gradile civilizacije i snovi. Ona je bila dom, pružajući hranu, sklonište i zaštitu. Njena moć donosila je stabilnost i povezanost sa prirodom, osnažujući korijene koji su se protezali duboko (nekad su žile išle ravno do srca, zato kažu da je nostalgija tek "jek zemljinog elementa – žal odgoja"). Magija zemlje donosila je stabilnost i sigurnost, spajajući ljude sa njihovim počecima, a u hinduističkom tumačenju i sa dubokim duhovnim bićem predaka.

U dubinama ovih elemenata kuvala su se vina božanskih tomova, čuvane u srcima onih koji su imali hrabrosti da istraže sloj iznad pojmovnog. Takve ljude su poštovali kao što su se nakon njih cijenili oni što su narod opismenjavali... Imali su imena, razna, ponekad teško izgovoriva... ali, naše ime za njih bješe "savijači". Od svih, najcjenjeniji bjehu oni što su vodu "svijali", dok su najstrašniji vatrom baratali. Vazduh i zemlja su neutralni – zato su te drudove u svakoj varoši željeli (savijanje tih elemenata nikakvu štetu ne nanosi).

Ilustracija

-PIXABAY.COM

Sad kad smo doznali uvodnicu periferije o četiri elementa, vrijeme je da čujete i strah od jednog... savijanje krvi. Prema predanju, samo su dva druda postojala koja su ovladala vatrom, vodom, zemljom i vazduhom... a kad se to desi, otvori se zabranjena maća – upravljanje korom samog života. A oni su sve poslali dođavola. Kažu da su izvukli iz ljudi supstancu toka... i da zbog toga, svako čeljade od prapotopa pa do sjutra ne zna šta će i kojim drumom do soka napoja. Možda se zbog toga i dešava finalna tragedija, da svi na samrti budu gladni drugačijeg života. Odlaze bez trunke zadovoljstva. I kad pođeš od sebe, shvataš – radiš s naporom sve što možeš, ali ono što se od tebe zahtijeva... umjesto da radiš najbolje što umiješ ono što je tvoja želja.

Dodijeljena nam je uloga trošenja i blijeđenja... trajaće sve do dana dok neko ne ovlada elementima, i rasplete krv zakovanu oko ubuđalih kolaca.

Jer u takvoj prirodi počinka, sve da napišeš knjigu o sebi... niko neće htjeti da je pročita.

Srca smo umočili u pogrešna mastila.

(Autor je književnik)