– Tu si! – našla je kako stoji ispred prozora. Pogled joj bješe naslonjen na dječicu zaigranu u dvorištu kuće. Sobica na poslednjem spratu bi hladna, ali njoj studen, očigledno, nije smetala. Golih ramena i veselih prstiju tapkala je po staklu.
– Tu sam, seko.
– Svuda sam te tražila! – od hitnosti žara da joj kaže koliko je uznemirena, samo je osjećaj želje i radosti spotače da ne vrisne – Znaš li... samo da znaš koliko sam ljuta!
– Šta je bilo? – okrenu se.
– Ja... ja ne znam kako si ti uspijevala sa svim... svim ovim?! – nervozno promlati rukama po vazduhu.
– Čime, seko?
– Ovim! – udari u zidove – Kućom, obavezama, djecom... njime!
– Polako... – htjede da priđe i da je zagrli, napravljeni korak zakorači nazad, umjesto toga spusti dlan u dlan praveći košaricu i smireno zaključa oči s njenim – ... Polako, seko. Šta se dešava? Jeste li se svađali?
– Ču, jesmo li?! – zgužva pramenove iz uva – Htjela sam da ga gađam nečim. Da mu zgulim kožu s bezobraznog lica. Taj... taj, nerazumni gad. Nikakve vajde... ništa ne vidi... ne razumije. Bilo je zapravo mnogo dublje od prostote onoga što je upravo izgovorila, nije razlog samo to što je sve na njenim plećima, već što se izgubilo ono što je smatrala svetim, vrijednim uloženog truda... jeste, osjećala je bijes, ali suština bi od drugačijeg materijala... nepojmiljiva tuga, i razočaranje što ništa nije onako kako je očekivala - Ja... ja... seko, tako sam umorna, iscrpljena.
Jara dječje igre i čarki dopirala je spolja. Klinci, zabavljeni odrastanjem i prepirkama kao da je grudvanje najvažnija i najozbiljnija stvar na svijetu... Njih dvije unutra, svaka na svoj način zarobljene u četiri zida. Jednima nebo granica... drugima... plafon pritiskao udah između pauza.
– Vidi... sve je to normalno... I to što osjećaš. Pričale smo hiljadu puta... Ni njemu nije lako. Samo se drugačije nosi... Možda ne umije da...
– Tačno – glas joj se spusti niže od srca, sad prozbori iz stomaka – Ne umije. I tu je tačka. Kako sam bila glupa, seko. Kako li sam samu sebe ovoliko izlagala?
– Ne znam... – osmijehnu se – ...Ličiš na majku. Da je živa, bolje bi umjela da te posavjetuje.
– Ali nije... – htjede da zaplače, pogleda u sestru da se smiri i obuzda... ali, još teže suze krenuše... – Nije, ali imam tebe.
Klimnu glavom i okrenu se put prozora. Da prikrije vlažne tragove na svom licu... Starija sestra ne bi trebalo da plače.
– Kako si ti uspijevala? Kako si mogla da voliš toliko dugo i jako...
Pod zapucketa. Odnekud uvojak promaje dotače stopala.
– Možda zato što ga nisam toliko voljela. Sigurno ne kao ti svog čovjeka.
Tajac.
– Znaš... naš brak nije poput vašeg. Nije se desila neka velika ljubav. Nisam osjetila da je on sve ono o čemu smo čitali u pjesmama... Cijela naša priča nije bila vrijedna ni najsitnijeg stiha. Bio je to brak ćutanja i sigurnosti. Sigurnost mi je trebala. Zbog toga sam sve mogla da izdržim... Na kraju dana sam znala da smo oboje tu zbog djece. Tako su i odrasla. Ne kažem da je nije moglo biti bolje... ali je očigledno lakše, u odnosu na ono kroz šta ti prolaziš.
– Nisi bila zaljubljena u njega?
– Kao ti u svog majmuna? – nasmija se – Nikada. Rano sam shvatila da nagla bliskost nosi varku ljubavi. Bilo mi je dovoljno da imam tebe... Bila si toliko mlađa od mene kada sam shvatila da mi je podareno da te volim bez ikakvih očekivanja. Znala sam da si najveća nagrada koja mi je data... Moje utočište od svega. Prosto, nisam marila ako ništa drugo ne bude kako treba... Imam tebe – okrenu se – Moja najvrednija ljubav. Koliko ljudi može da se pohvali time?
I opet se ispostavilo... kao nebrojeno puta do tada. Kad god osjeti da se pretvorila u jednu od jeftinih priča svakodnevnih domaćica... S umorom koji guši i zavrće prste unazad... Kada je ubijeđena da je sve jedna sprdnja od tragedije. Dođe do mjesta, do nje... do blagoslova. Upije boje na onim mjestima gdje je izblijeđela, pa se pomnoži sa ostatkom zvijezda što je nada seki dala da ih sačuva.
Zarida. Od olakšanja i... i osjećaja sveukupnog promašaja. Makar na momenat bez samoprezira. Vratiće mu se poslije... ali ne sada.
Zajeca i krenu da je zagrli.
Ali... zaustavi se na pola pokušaja.
Samo prstima dotače njene što su se na okno naslonile.
Jedino njene ostaviše otiske...
Magla se rasteče.
– Jel da? – osmijehnu se – I dalje pokušavaš. Iako je Božić... još ne možeš da se pomiriš da me nema.
* * *
Kad ljubav namjeri da te čuva... pa utekne iz groba.
(Autor je književnik)
