Piše: Momčilo Pantelić

U Americi je, tako, izazvao stratešku glavobolju Donaldu Trampu (78). Bivšem predsjedniku i kandidatu za povratak u Bijelu kuću osjetno je oslabio rejting zbog grohotnog smijeha njegove izborne rivalke i aktuelne potpredsjednice Kamale Haris (59).

Moglo bi da se, čak prvi put u istoriji, smijeh ubaštra među bitne faktore odlučivanja u nadmetanju za najmoćniju osobu na svijetu. I to baš u vremenima kad je svijet potišten toliko da pokušaje političkog zasmijavanja doživljava kao podsmijavanje njegovim nagomilanim mukama.

Ovaj američki slučaj je pak priča za sebe. Haris nikoga ne ismijava, već je svoj glasni smijeh, koji često eksplodira iz nje, uklopila u izbornu platformu za širenje optimizma. To je nedostajalo zanemoćalom predsjedniku Džou Bajdenu (81), koga je, stoga, elita Demokratske partije "ohrabrila" da napusti izbornu trku i svoje mjesto prepusti svojoj živahnijoj doglavnici.

Proglasivši se za "ratnicu koja širi radost", ona je za nepunih mjesec dana uspjela da u anketama dostigne, pa i djelimično prestigne dotad favorizovanog Trampa. I znatno dopuni finansijsku podršku, koja je bila usahla pošto su donatori procijenili da Bajden gubi izbore, pa da se ulaganje u njega više ne isplati.

Dočekana je erupcijama oduševljenja na stranačkoj konvenciji (koja je bila u toku kad je ovaj tekst išao u štampu) u Čikagu, sazvanoj da je ozvaniči kao kandidatkinju za mesto šefa države. U međuvremenu, Tramp prestrojava kampanju od Bajdena ka njoj, naročito protiv njenog smijeha.

Facebook

Naziva je "kikotušom" i osobom čije "cerekanje" nije normalno. A zapravo mora da je doživljava kao "pučistu" koji je provalio u njegov monopol zasmijavanja masa.

I njegovi protivnici mu odaju priznanje da je svoje omalovažavanje političkih protivnika umješno uvijao u viceve i dosjetke koje prijaju slušaocima. I od svojih dovitljivosti pravio narcisoidnu harizmu koja raju opčinjava sprdnjom sa svim što nije po njegovom ukusu. Čak i sa izborima: dosad nije priznao da je izgubio izbore 2020. i lansira priču da "niko više neće morati ni da glasa" ako on ponovo zavlada Bijelom kućom.

Izbori će biti pošteni samo ako ja pobijedim – poručuje i tako širi antiestablišmentski desničarski pokret. Iz koga se čuju i glasovi da Amerika ne treba da dozvoli da žena, uz to izdanak Crnca i Indijke, dospije na čelo države.

Tu je već đavo odnio šalu. Srećom, zasad Haris ne reaguje kontranapadom na takve nepodobnosti. Samo im se smije.

Tramp, tako, gubi premoć u ratu za prevlast u humoru, konstatuje analitičar "Njujork tajmsa". To je veliki gubitak za njega jer je pomoću humora, kombinujući zamajavanja i zasmijavanja, dogurao do vrha i konzervativnog pokreta, i Republikanske partije, i države, smatraju i drugi poznavaoci.

Pobjeda na polju razgaljivanja važna je za Haris, ali treba da bude vrlo oprezna u njenom korišćenju. Forsiranje smijeha i radosti u vremenu većinskog nezadovoljstva putem kojim zemlja ide može da postane i kontraproduktivno.

Predstoji joj, osim najavljene borbe za jačanje socijalne pravde, bitka za popravljanje imidža, pošto je naglo bljesnula posle višegodišnje prilične pasivnosti u Bajdenovoj sjenci. Donekle ga je već popravila.

Na pitanje u jednoj anketi – ko je od dvoje kandidata fizički spremniji da efektivno obavlja dužnost šefa države – dobila je 30 odsto više glasova od protivkandidata. Sajt Salon iz San Franciska takođe prenosi da je dobila i devet poena više u premjeravanju mentalne spremnosti za predsjednikovanje.

Takvo rangiranje je dobrim dijelom posledica upada Kamaline ozarenosti u dotad prilično mračan duel Trampa i Bajdena. Građani su željeli premijeru lične razdraganosti umjesto reprize duela prožetog uzajamnim mrštenjem.

Slijedi dvoboj dvije grlatosti: Donaldovog upozorenja da će bez njega na čelu Amerika propasti i Kamalinog grohotnog smijeha, dodatno pojačanog takvom "šalom". Iz njihovog nadgornjavanja pouke mogu da izvuku mnogi političari.

Mogu, pritom, da imaju u vidu davnašnju napomenu autora u kalifornijskom hoover.com da ga demokratija podsjeća na neuredan politički sistem, u poređenju sa rigidnim ustrojstvima, kao što je despotizam, koja ne dozvoljavaju političku konkurenciju. I pritom podsjeća na odnos oba sistema prema komici.

Prije nekih šest decenija zabilježena je anegdota u razgovoru tadašnjih lidera demokratske Zapadne i komunističke Istočne Nemačke. Zapadnjak je rekao da mu je hobi da sakuplja šale o sebi, a istočnjak da iz hobija "skuplja" ljude koji se šale na njegov račun.

Nešto od svih tih igara smijeha i podsmijeha stvara utisak da živimo u vremenima tragikomedije. Na primer ovdje: hapse aktiviste protiv rudarenja litijuma za "pokušaj rušenja" poretka. I pride – kažu da demonstriraju po nalogu Zapada iako se zemlja kopači baš po nalogu istog tog Zapada.

Dovoljno za još protesta. Uz ismijavanje grubih, apsurdnih, postupaka. Valjda i ovdje takav smijeh može da mijenja odnos snaga u javnosti kao što, bar ovih dana, čini u izbornoj Americi.

(Tekst je objavljen u novimagazin.rs)

Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana”