Piše: Krsto J. Pejović
Za svaki rad i red potrebno je časno srce, a bez rada nema ni ljubavi i to je kohezija koja održava porodicu. Nekadašnje vrline hrabrost, junaštvo, smjernost i odvažnost su iza leđa "savremenog čovjeka". Ciceron je ne bez razloga govorio da je čast nagrada za vrlinu.
Nažalost, danas se zaboravlja da je čast ono što se ne bi smjelo izgubiti niti kupiti. Vrijeme biznisa često čast zabranjuje, jer ona prkosi "savremenim poslovnim običajima". Otuda ne čudi da su ljudi surovi i sirovi, pa rijetko ko biva pravedan kao da u svijetu nema osjećaja čovječnosti. Čovjek za čovjeka više nije sveta stvar. Čovjek nema unutrašnji život – prazan je i često liči na ljušturu. Svijet je ostao bez korijena svojih predaka ili kako bi rekao Šekspir: "ljudi su kao vrijeme". Rijetko je naići na plemenitog čovjeka, a za to je potrebno tako malo – čovjek ostaje veliki ako čini dobra drugima. I Maksim Gorki je zapisao da je "čovjek ukras svijeta".
Danas se, međutim, malo šta može naučiti od ljudi koji stalno govore o ličnom interesu. Za njih je vrijeme poštenja tabula raza. Tužno je da je sve više onih koji se raduju tuđoj nesreći. Imao je razloga Jovan Dučić kada je govorio: "da postoje ljudi na koje neće ni muva da sleti". Ne zaboravimo da misao o koristoljublju ne služi našim sudovima o vrlinama. Vrlina se ne može cijeniti po količini sreće ili po onoj narodnoj – stomak nije važniji od vrline, vrlina je Božja volja. Prema Šeksipiru, vrlina je ljepota u srži. Samo vrlina je dovoljna za sreću. Nju možemo mjeriti svakodnevnim naporima da drugima činimo dobra djela, ali je nažalost gubimo u filosofiji biznisa. Oni koji ne bježe od istine znaju da prava vrlina počinje od duha. Većina ljudi imaju iste mane, ali nemaju iste vrline (Isidora Sekulić). Nažalost, današnji čovjek više cijeni laž nego vrlinu. Simbol vrline je čojstvo koje izbija iz duše – vrlina je simbol skromnosti, predanosti i dužnosti – temelj svih vrijednosti koje čovjeka čine čovjekom. Sve je manje priče o vrlinama mudrosti, umjerenosti i pravdoljubljivosti. Ovo vrijeme je iznjedrilo bezbroj poroka, pa ne čudi što se mudrost sve manje shvata kao vrlina praktičnog i pravičnog života. Takođe, i umjerenost kao vrlina je aksioma koja uči čovjeka da se usmjeri u svojim zahtjevima. Umjerenost postaje zaboravljena riječ. Ne smije se smetnuti s uma da su osnovna pravila našeg ponašanja, pravda i pravdoljubljivost, i to je ono što moramo ukazivati drugima, i to je naš dug, naša obaveza i naša dužnost. Ukoliko to želimo činiti, moramo znati da su: vjera, nada, ljubav i sloga, četiri osnovne vrline. Bez morala nema ni riječi o vrlini, jer je moral pravilo koje ima sveopšti društveni karakter. Osnova morala je bar ono što govore umni ljudi, tj. volja Božja, što znači živjeti pošteno i valjano. Vrlina je i osjećanje zadovoljstva da se drugima daje, iako ne mole, i to je pravi i prvi imperativ časnog ponašanja. Prirodni moralni zakon nikada ne može sam po sebi postati štetan za društvo. Mada rijetko da ima danas ima još onih koji imaju za sankciju grižu savjest. Vrijeme novog svjetskog poretka ne želi ni formalnu stranu morala, odnosno vrijednosti koje predstavljaju vrline. Ako nam je Bog krajnji cilj – a jeste, vrline će opstati, jer Svevišnji njima daje beskrajno savršenstvo koje običnog čovjeka čini dostojnim da iz njega izviru vrline. Kroz život nas vode jedino vrline. Tako bi nam danas poručio i umni Seneka. Nema opstanka bez sopstvenog morala i stoga su nam neophodni oni čiji je karakter sopstvena vrlina, i to bez mana. Jedino takvi su kadri da se usprotive zlosudnom duhu, koji uveliko ima za cilj duhovno otuđenje. Nedostatak vrlina sa pravom se ne može povratiti. One se mogu povratiti samo promjenom našeg karaktera, s napomenom da je karakter najbolji "nadgrobni spomenik" rađen za života čovjeka. Onima, za koje je život bez rada smisao "karakter je jeftiniji", i to je odvajkada poznato.
(Autor je publicista)
