Piše: Vuk Vuković
"Glass Tears" (1932, Man Rej): ispod "neživog", scenski udešenog, pa i vještačkog oka sa staklenom kuglicom montiranom kao spektakularna suza (recimo da je to: deskripcija depresije dame sa stranica "Veliki Getsbi"), i – otvoreno oko sa vidno izvijenim, preplašenim trepavicama, kadrirano tako da se svijet usisava u njegov mrtvi pogled – od, dakle, odvoda do mrtvog tijela Merion, i obratno, dok nas preplavljuje zvuk vode, ili, u ovom slučaju Realnog koje je probilo granicu i sve povlači u sebe. (Iza vriska koji bi da odbije napast zla, intenzivne scene uboda, zgrčene šake koja klizi niz jezovite pločice, nastaje zagrobna tišina, smiraj nakon izdisaja. Traumatizirajući i vrlo ubjedljiv prelaz.)
Vrisak koji cijepa prostor (vrisak kao kontrast drvenoj grobnici motela "Bejts", simbolično praznog, "prepariranog" prenoćišta), oprostoruje užas unutrašnjeg, i prelaz ka mrtvom oku, "skamenjenom", otvorenom bez treptaja, koje je prestalo da pogledom iznutra pulsuje život, ka vanjštini koja se, uvijek već, parcijelno kao objekat otkida, voajeristički i fetišistički (vrlo ljubomorno čuva), oduzimajući segmente sematičke stvarnosti poput fotografije, detalja koji uprizoruje gest oproštaja. (Kako na fotografiji referent objelodanju svoju, inače, skrivenu smrtnost!)
"Spectrum fotografije" (Rolan Bart) koju je Man Rej majstorski izvukao iz – oka u kojem se ne reflektuje ništa živo, samo artificijelni ambijent, koji, natiskujući/preplavljujući unutrašnjost referenta, biva istisnut/izlučen – staklenim suzama koje su orosile blijedo, "mermerno" lice spektakularne dame noći, recimo: posebne zvanice agresivno euforičnog "Getsbija". Ušuškane u stilizovanu noć, u vještačku vilu na Long Ajlendu koja je na zvijezdi, dama je dramatika velike depresije, druga strana tog salonizma i elitizma na izdisaju. (Uvijek već u poluležećem stavu, poput kakvih egipatskih mačaka, sa izduženim, tankim, niklovanim muštiklama, nikada ne čuju, tako da se morate primaći i nagnuti kako biste pitali nešto, poput: Da li vam je koktel po ukusu?)
Marion je mrtva, da bismo bili – uvrtloženi u širom otvoreno oko koje je beživotno, "stakleno", nereagujuće, ukočeno; užas je u tom oku/otvoru/odvodu, koje nestaje u par u krugu izbušenih rupica. Uz zvuk vode koja nadolazi sa svih strana istovremeno.
Svjetlo je podešeno, objektiv je pronašao strateški estetizovanu poziciju, oko postaje objekat sa staklenom (stilskom) suzom, otvoreno, da bismo u njemu prepoznali prazan pogled. Marion leži u tuš kabini, ostalo je otvoreno oko koje više ne gleda, nego se daje pogledu nas gledalaca koji u njemu vidimo: statičnost, kraj emitacije/ejakulacije života koji je "bivstvovanje ka smrti" (Hajdeger), oduprto sve dok se pogled daje u beskrajno i neimenljivo Drugo, iznutra ka spolja, neobuzdan, prodorljiv, poseban, sa "tikom" koji se ne može uhvatiti, ustakliti, objektivizovati.
Međutim, Man Rej i Hičkok u tome i te kako uspijevaju: iz objekta oka ispada jedna staklena suza (smrznuta na obrazu, usijana, kao cakleći biser lustera), to jest, iz širom otvorenog oka više ne izlazi ništa, zamrznuta zjenica usisava uvrtložujući u ništa, u sebe, kao crna rupa Realnog.
(Autor je književnik)
