Piše: prof. dr Radoje V. Šoškić
Naizgled, taj podatak može djelovati kao puka statistička činjenica, ali u njenoj tišini pulsira potresna slika egzistencijalnog ruba, ljudi koji su živo svjedočanstvo poraza političke zajednice da obuhvati vlastite članove, da prepozna u njima ne samo korisnike socijalnih fondova, nego subjekte dostojne priznanja. Onog momenta kada zajednica odluči da određenom broju svojih starijih građana uskrati institucionalno priznanje, taj čin prevazilazi domen administrativne odluke i postaje čin ontološke težine: time se redefiniše sam pojam pripadanja. Jer, onaj koji je radio, doprinosio, živio u okviru društva, a sada ostaje bez prava na penziju, ne gubi samo prihod – on gubi simbolički status građanina. U tom trenutku, kako bi rekao Đorđo Agamben, on ulazi u zonu izuzetka: prostor u kojem je zakon prisutan, ali samo kao forma isključenja. Država mu ne poriče postojanje, ali mu uskraćuje ono što bi tom postojanju dalo smisao i dostojanstvo – simboličku potvrdu da još uvijek pripada zajednici. Takva figura nije ni pobunjenik, niti neprijatelj, već – unutrašnji izgnanik, neko ko pripada i ne pripada istovremeno.
Upravo tu nastaje paradoks modernog poretka: sistem čiji je legitimitet utemeljen na principima jednakosti proizvodi sopstvene unutrašnje prostore nejednakosti. Riječ je o prostoru "golog života", u kojem se čovjek svodi na biološko trajanje, bez političkog identiteta i pravnog priznanja. Stariji građani bez penzije nisu izbrisani iz registara, ali su de facto eliminsani iz sfere smislenog postojanja unutar zajednice. Njihov život traje, ali ne figurira kao društvena vrijednost. Taj proces isključenja ne odvija se spektakularno. Nema progona, nema nasilja. Umjesto toga, vlada hladna birokratska formula: "nisu ispunjeni uslovi". U toj rečenici sažet je savremeni oblik političkog nasilja – nevidljivog, ali totalnog. U njoj se ogleda ono što Agamben naziva "mehanikom izuzetka": način na koji se pravni poredak održava upravo kroz isključenje, kroz proizvodnju onih koji su formalno obuhvaćeni, ali suštinski odbačeni.
Naši unutrašnji stranci razotkrivaju tamnu stranu društvenog ugovora: da on nije sklopljen sa svima, već samo sa onima koji ispunjavaju određene ekonomske i administrativne preduslove. U savremenom kapitalističkom poretku, zajednica se zasniva na ideji produktivne biografije – samo oni čiji su životni tokovi uredno dokumentovani, čije su godine "radnog staža" uredno upisane, imaju pravo na priznanje. Sve druge biografije – prekinute, ženske, neregistrovane, "nevidljive"– bivaju izbrisane, kao da nikada nisu ni postojale. U tom brisanju nestaje i ideja starosti kao univerzalne faze ljudskog života. Umjesto toga, starost postaje klasni i ekonomski status: privilegija onih koji su prošli kroz filtere sistema. Onaj ko nije bio registrovan u ekonomiji, sada je izbrisan iz politike. To je znak dubljega gubitka – nestanka solidarnosti kao temeljnog pojma zajedničkog života.
No, ono što najviše zabrinjava jeste normalizacija tog stanja. Kada siromaštvo starijih postane predmet povremenih humanitarnih kampanja ili sentimentalnih reportaža, ono prestaje biti političko pitanje. Humanitarni diskurs tu djeluje kao oblik depolitizacije: on zamjenjuje pojam nepravde pojmom sažaljenja. Kako upozorava Agamben, upravo u tom trenutku nastupa istinska kriza zajednice – jer kada strukturalni problem postane predmet dobrotvornog čina, nestaje svijest o odgovornosti. Time zajednica sama sebe izuzima iz sopstvenih moralnih obaveza.
Nasuprot tome, Džon Rols nudi konceptualni okvir koji vraća normativnu težinu političkoj zajednici, podsjećajući nas na ideju pravde kao prvi i osnovni princip društvenog poretka. U njegovom misaonom eksperimentu "vela neznanja", pravedan poredak se gradi pod pretpostavkom da niko ne zna svoje buduće mjesto u društvu: pol, klasni status, fizičko zdravlje, pa ni da li će dočekati starost sa ili bez penzije. Ako bismo u tom stanju neznanja odlučivali o pravilima raspodjele, da li bi iko pristao na sistem u kojem starost znači gubitak dostojanstva? Odgovor je jasan: takav poredak ne bi prošao test pravičnosti. Rolsov princip pravde pokazuje da moralna osnova zajednice nije u pukom poštovanju zakona, već u svijesti o zajedničkoj ranjivosti.
U odnosu prema starijima, društvo polaže ispit vlastite humanosti: da li vrednuje čovjeka i kada on više ne "proizvodi", kada je lišen instrumentalne svrhovitosti? Ako odgovor glasi – ne, ako starost više nije prepoznata kao etapa smislenog ljudskog trajanja nego kao teret, tada je zajednica već izgubila svoj ontološki temelj. Ona postaje biopolitički aparat, prostor u kojem se život razumije kao resurs, kao biološka energija kojom treba upravljati. U tom trenutku, društvo prestaje biti zajednica ljudi i postaje sistem preživljavanja: mehanizam održavanja "golih života".
Šekspirov Žak je, u "Kako vam drago", tu slutnju artikulisao stoljećima prije rođenja biopolitičkog doba: cijeli svijet je pozornica, a čovjek kroz sedam činova igra svoje uloge, dok posljednji čin, "k'o konac te čudne istorije burne", donosi "drugo djetinjstvo i sušti zaborav: bez zuba, bez vida, bez ukusa, bez ičeg". Narečeni stih, u našem vremenu, više nije samo poetska alegorija prolaznosti, nego proročanstvo ispunjeno stvarnošću. "Bez ičeg" više ne označava prirodnu slabost ljudskog bića, već moralnu prazninu zajednice koja je starost lišila smisla.
U Šekspirovoj viziji, starost je prirodni usud svakog čovjeka: povratak u krhku ranjivost, završna tačka ljudske komedije i tragedije. Ali, današnja Crna Gora pokazuje sliku koja prevazilazi tu prirodnu dramu. Jer, dok Šekspir govori o biološkom gubitku, naš društveni poredak starijima bez penzije nameće dodatni vid osiromašenja – potiskivanje na rub vidljivosti. To više nije samo prirodno "bez ičega", nego politički proizvedeno lišavanje dostojanstva.
Nijedan poredak ne može biti pravedan ako dopušta da potonja etapa ljudskog života bude "bez ičega" osim poniženja. Posljednji čin može biti nemoć, ali ne smije biti društveno konstruisano izgnanstvo i zaborav. Na nama je da odlučimo hoće li starost u Crnoj Gori ostati prisiljena da odigra svoju ulogu u praznoj scenografiji "bez ičega", ili ćemo je preoblikovati u doba dostojanstva, priznanja i brige. Taj izbor nije pitanje literature, već politike; nije pitanje pozornice, već stvarnosti. A od tog izbora zavisi i kraj naše vlastite drame: hoćemo li postati zajednica pravde ili tek glumci u predstavi golog života.
(Autor je univerzitetski profesor)
Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana"
