Piše: mr Stevan Gajević
Ljude sve više zanima kako se novac kreira zašto pada vrijednost eura, zašto imamo inflaciju, treba li kupovati dukate i sl.
Upravo se kod nas inflacija kao narativ medijski prilično eksploatiše, iz razloga što građani već duži niz godina navikli na percepciju sigurne valute – eura, ali se stariji sve više sjećaju i istorije (naročito oni što su živjeli u 90-im) shvataju da vrijednost koju imaju na svojim računima počinje polako da se topi. Tražeći uzroke problema, "oštricu" nezadovoljstva okreću prema trgovačkim lancima, slično kao što su nekada u 19. vijeku eksploatisani radnici lomili mašine koje su krivili za sopstveni loš položaj. I u javnim nastupima, i ovdje ukazujem na mnogo veću dubinu problema, iako je nesporno da svoj dio krivice imaju svi u lancu trošenja. Problem koji razmatramo je daleko od neutralnih instrumenata monetarne politike, u suštini on ima za posledicu smanjenje vrijednosti novca, a u ekonomskom rečniku anglosaksonaca proces se često naziva "policy theft" (krađa ili lopovluk politike). Na kakvu se krađu misli ?
Pod "Krađom politike" se podrazumijeva proces koji vrši vladajuća elita, svjesno umanjujući vrijednost novca. Kod nas ovaj proces istorijski nije ništa novo i možemo reći već viđeno. U anglosaksonskom području termin "policy theft" se koristi da opiše proces u kojem država, kroz monetarne i fiskalne mjere, smanjuje realnu vrijednost novca i sposobnost građana da očuvaju svoju imovinu i kraj, primjenjujući:
– Debasement (slabljenje valute): kroz istoriju, vladari su smanjivali sadržaj plemenitih metala u novcu (srebro, zlato) dok nominalna oznaka ostaje ista.
– Inflacione politike: rast novčane mase, kvantitativno popuštanje (QE), deficitno finansiranje i otpis duga – sve instrumente koje autor vidi ne kao "popravne mjere", nego kao sistematsku metodu "uzimanja" vrijednosti.
Prema tome već na početku analize možemo tvrditi da inflacija nije nuspojava, nego distribuirani transfer bogatstva – onaj ko dobije novac prvi (državne institucije, banke, elite) ima prednost nad kasnijim učesnicima koji su po pravilu na gubitku.
Naravno za inflacijom se ne poteže slučajno. Ona polako počinje da se sama pojavljuje smanjenjem rada (produktivnosti) ili nekom kriznom situacijom, tako da možemo reći da inspiratori inflacije kao nekada u Jugoslaviji možda su na početku i imali dobre namjere, ali je kasnije počnu da koriste u svoje ime i za svoj račun jer je isplativa.
U monetarnoj teoriji se tvrdi da ukoliko imamo smanjenu vrijednost novca onda zarađujemo više prilikom izvoza, što je tačno. Ipak ta depresijacija mora biti dovoljno mala i dovoljno neosjetljiva domicilnom stanovništvu da bi se postigao navedeni efekat.
Ukoliko imamo npr. finansiranje rata, koju prati bogaćenje velikih pa čak i čitavih vojno-industrijskih kompleksa, po pravilu ne važi ova gornja tvrdnja o jeftinom izvozu jer izvoza i nema, sve se troši, a i toga što se traži na tržištu nema, jer se mnogo manje proizvodi. Možemo reći sa velikom sigurnošću da smo sada negdje u prvoj fazi tog procesa globalno.
Jedan od centralnih stubova argumentacije je pojava Cantilonovog efekta, prema kojem kad nova novčana masa ulazi u ekonomiju, njeni prvi korisnici (npr. banke, finansijske institucije, industrijski kompleksi koji se finansiraju primarnom emisijom) stiču prednost – oni mogu kupovati imovne atribute (nekretnine, aktivu, robe) po starim cijenama, dok ostatak populacije osjeća inflacijski udar tek kasnije.
Drugim riječima, štetni efekti inflacije ne raspodjeljuju se ravnomjerno; one koji su bliže "prilivu novca" najčešće najmanje pogađaju, dok šire mase trpe veći teret, kako se u Crnoj Gori kaže "ko je bliže gospodaru".
U ovom kontekstu možemo sagledavati i mnogopominjanu inflaciju u Crnoj Gori, jer niti smo sami, niti izolovani, niti imamo svoj novac … Novac koji koristimo kreira se negdje drugo otuda je i osnovni i glavni izvor inflacije negdje drugo. Ipak mi ne bismo bili mi kada ne bismo pokušali da zaradimo bez mnogo produktivnog rada, pa koliko ruku dobavljača imamo svako uzima svoje … Cijene rastu pa čak i ljudi koji ne žele, moraju da kupe jer alternative nema.
Generalno sve ekonomske pojave nisu izolovane, recimo ako imate nezaposlenost u nekoj zemlji i ako ta zemlja prema susjedima nije izolovana, prenijeće efekat nezaposlenosti i na okolne zemlje. Tako je i sa inflacijom, ako se nalazimo u nekoj grupi zemlja npr. u "kolektivnom zapadu" i ako neko kreira više novca ne možete očekivati da taj efekat nemate i kod kuće. Još ako pritom malo šta ili gotovo ništa ne proizvodite već živite od usluga i očekivanja, inflacija ne da će doći već će biti i pojačana.
Prema članku objavljenom 20. oktobra 2025. na francuskom sajtu Business Bourse, predsjednica MMF-a Kristalina Georgijeva (i zamjenica Gita Gopinath) izjavile su da postoji rizik da 35.000 milijardi dolara (35 biliona USD) privatne štednje bude izgubljeno u narednim mjesecima. U tekstu se navodi da Zapad stoji "na raskršću" – sa izuzetno složenim i destabilizirajućim kombinacijama: trgovinski ratovi (npr. SAD-Kina), velika koncentracija tržišne vrijednosti u kompanijama iz oblasti vještačke inteligencije (AI), nestabilnost kriptovaluta, sve veći dugovi država, banaka i stanovništva, slabosti u bankarskom sektoru, itd. Svakako pod uslovom da je izrečena tvrdnja izgovorena, nije netačna. Ne misli se na to da će neko depozite da potroši (mada ima i takvih predloga koji nisu baš slučajni, a kod nas se već desilo nakon bankrota SFRJ 1983. godine) već se misli na umanjenje vrijednosti tih depozita što je već odomaćena svakodnevna pojava. Ako uporedite kamatne stope koje banke ili država nude za depozite vidjećete da su sve ispod stope inflacije. Čak i ukoliko uzmemo u obzir da su objavljene stope inflacije tačne (što je malo vjerovatno) sve kamatne stope po kojima se nude krediti su iznad stopa inflacije.
Sistem je izrazito ranjiv, ne samo zbog finansijskih balona, već i zbog moguće lančane reakcije među tržištima. Mi već živimo novu ekonomsku krizu, ukoliko je ona koja je počela 2008. godine uopšte i prestala.
Otuda zadnja cijena u dolarima 4.600 dolara za troj uncu zlata.
Svakome je jasno da produktivnost razvijenih privreda pada a dug raste.
Čak je i g-đa Georgijeva iz MMF-a (ustanove koja po pravilu voli tuđi dug) komentarisala da produktivnost rada u EU značajno pada i da po tom pitanju treba nešto raditi.
Sve što danas vidimo nije nova pojava već ponavljanje istorijskih obrazaca – kada se vrijednost rada i novca razdvoje, sistem ulazi u krizu. Inflacija, dug i rast cijena samo su posljedice dubljih strukturnih slabosti i pogrešnih politika. U takvim vremenima povjerenje se vraća realnim vrijednostima – zemlji, radu i zlatu. Zato je i stara latinska izreka "Nummus nummum parit" danas aktuelnija nego ikada – novac rađa novac, ali samo dok mu vjerujemo.
(Autor je ekonomista, finansijski konslutant)
Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana"
