Piše: Milisav S. Popović
Uz skute svakog novog dana, često se susrećemo sa pojavama koje ne umijemo da objasnimo, stanjima koja nas obuzimaju, a da im ne znamo ime. Ove suptilne pojave, oblikuju naš pogled na svijet, utiču na odnose i samoranjavanja. Iako se o njima rijetko govori, gotovo svi ih, barem u nekom trenutku, doživljavamo. Evo šta možda niste znali:
ALEKSITIMIJA: Kada srce ćuti
Tjeskoba umije da obuzme bez jasnog razloga. Naglo. Znamo da nešto nije u redu, ali izgovornost (kao instrument) izmiče. Aleksitimija znači "nedostatak riječi za emocije", označava poteškoću u prepoznavanju, imenovanju i izražavanju osjećanja. Ljudi s ovom osobinom djeluju hladno ili distancirano, a paradoksalno – u sebi nose duboke nemire. Problem nije u nedostatku emocija, već u nemogućnosti da se one izraze.
Aleksitimija otežava komunikaciju i razumijevanje – ne samo sa drugima, već i sa samim sobom. Emocije koje ne mogu da se izraze često se manifestuju kroz tjelesne simptome poput stomačnih tegoba, glavobolja ili napetosti u mišićima.
DEREALIZACIJA: Kao da svijet nije stvaran
Dešava se da se osjetimo kao stranci u sopstvenom životu... No, kod nekoga je taj osjećaj svkodnevno prisutan (intenzivan, kidajući). Svijet djeluje kao kulisa, posmatramo stvarnost kroz staklo ili iz maglovitog sna. Ovo stanje, poznato kao derealizacija, javlja se u trenucima ekstremnog stresa, anksioznosti ili iscrpljenosti. Sve okolo djeluje "zakinuto", okorubano – boje su prigušene, zvukovi udaljeni, a lica poznatih ljudi kao da su maske.
Derealizacija nije ludilo, iako može izazvati strah od gubitka razuma. To je odbrambeni mehanizam mozga koji nas štiti od preplavljujućih emocija, prigušujući percepciju svijeta kako bismo preživjeli teške trenutke.
DEPERSONALIZACIJA: Kada se ne prepoznajemo
Ako je derealizacija osjećaj da svijet nije stvaran, depersonalizacija je osjećaj da ni mi sami nismo stvarni. Kao da smo odvojeni od sopstvenog tijela, posmatramo sebe spolja... ponekad kao kroz oči nekog drugog. Misli i postupci djeluju automatski, bez prave emocionalne povezanosti.
Depersonalizacija se često javlja zajedno sa derealizacijom i može biti prolazna ili hronična. Poput derealizacije, ona je način na koji mozak pokušava da se izbori sa preopterećenjem, stvarajući privremeno otuđenje.
KATAPLEKSIJA: Kada emocije obaraju
Zamislite smijeh koji vas obori s nogu, doslovno. Katapleksija je rijedak neurološki fenomen u kojem jake emocije – smijeh, bijes, iznenađenje – dovode do iznenadnog gubitka mišićnog tonusa. Tijelo klone, dok je svijest potpuno prisutna.
Ovo stanje se najčešće povezuje sa narkolepsijom (ogromna želja za iznenadnim snom), ali može postojati i samostalno.
LIMERENCIJA: Opsjednuta zaljubljenost
Zaljubljenost je često opojna, ali kod nekih poprima gotovo opsesivan oblik. Limerencija je stanje u kojem osoba postaje emocionalno i mentalno opsjednuta subjektom svoje zaljubljenosti. Misli o toj osobi su neizbježne, a raspoloženje zavisi od najmanjih znakova pažnje ili odbijanja.
Za razliku od obične zaljubljenosti, limerencija može postati iscrpljujuća. Osoba je zarobljena u emocionalnom kovitlacu, nesposobna da se oslobodi čak i kada je jasno da veza nije uzvraćena.
MISOFONIJA: Kada zvuk postane nepodnošljiv
Glasno žvakanje, kucanje prstima po stolu, nečija boja glasa – za neke, izazivaju iracionalnu ljutnju (bijes). Misofonija je stanje u kojem određeni tonovi izazivaju toliko ekstremnu nelagodu da osoba ima utisak da će "prepući". Problem nije u zvuku samom po sebi, već u načinu na koji mozak obrađuje te signale, povezujući ih sa emocionalnim stresom.
Misofonija može uticati na društveni život i odnose – zvuk disanja partnera ili djeteta postaje izvor uznemirenosti, što vodi ka izbjegavanju situacija i izolaciji.
EKOHEZIJA: Ogledanje u drugima
Često tražimo potvrdu sopstvene vrijednosti kroz tuđe poglede, riječi ili ponašanja. Ekohezija je nesvjesna potreba da se osjetimo stvarnima kroz interakciju sa drugima. Kada nas neko ne prepozna ili ignoriše, javlja se osjećaj nevidljivosti, kao da prestajemo da postojimo.
Ovo stanje je posebno izraženo kod ljudi sa nesigurnim identitetom. Oni se nesvjesno "ogledaju" u drugima, tražeći potvrdu da vrijede, da su voljeni i da imaju značaj.
* * *
Stilski, primjećujete, nije tekst onakav kakav ste navikli da bude... nema pupolja i buba mara. Iz prostog razloga – izbjegavao sam "blurifikaciju". Ona podrazumijeva umagljivanje detalja načinom izlaganja, ili emotivno-sugestivnim pristupom, koji iz dobrih pobuda može da umanji značaj suštine. To nam ne treba. Ne, ovog puta. Važno je da shvatite (kad iščitate) šta sve čovjek može da doživi svakog ubogog dana, časa... i da pojmovno ugravirate (u svojim zapisima) da, zapravo, sve rečeno može biti normalno... ali ne treba da bude prepušteno.
Nisu sve vaše borbe date da ih sami vodite. Jer ono što ne prepoznamo, na kraju nas pronađe. Razgovarajte... uvijek... ali je najvažnije sledeće... izgovorite ono što izbjegavate da kažete.
Niste sami.
(Autor je književnik)
