Piše: Vojislav Bulatović
"Shvatanje vaspitanja kao društvenog činioca i procesa nema određenog značaja dok ne objasnimo koju vrstu društva imamo u vidu..!"
"Da li je moguće da nacionalna država rukovodi sistemom vaspitanja, a da ipak puni društveni ciljevi tog vaspitnog procesa ne budu ograničeni, prigušeni i izopačeni..?"
"Nije dovoljno samo paziti da se vaspitanje aktivno ne upotrebi kao oruđe za lakše iskorišćavanje jedne klase od strane druge. Moraju se obezbijediti obimne i djelotvorne mogućnosti školovanja koje će stvarno, a ne samo nominalno, poništiti dejstvo ekonomske nejednakosti i svoj djeci nacije obezbijediti podjednaku spremu za njihovu buduću karijeru..."
"Dobro je da se podsjetimo da vaspitanje kao takvo nema ciljeva. Samo pojedinci, roditelji i nastavnici itd. imaju ciljeve, a ne i jedna apstraktna ideja kao što je to vaspitanje." – Džon Djui, američki pedagog i filozof
Da li se to nam pričinjava ili prisustvujemo ozbiljnim promjenama ne samo pedagoške prakse već i temeljnih načela ove nauke. Na momente se nam čini da je njena uloga bitno oslabljena a opet na momente da obrazovno-vaspitni procesi grabe u raznim pravcima mimo nje. S obzirom na to da smo društvo u tranziciji, jer smo prethodno imali (u prošlom vijeku) sistem socijalističkog vaspitanja i obrazovanja, vjerovatno je i normalno očekivati mnoštvo novih izazova da bi se ovaj sistem približio društvenim promjenama. U buci (i bijesu) raznih segmenata javnosti od medija, roditelja, do NVO ne prepoznajemo jasan pedagoški stav pozvanih aktera sistema. Ne može se reći da je pedagoška struka sistema kadrovski nejaka (u širem smislu ona je involvirana u nastavni kolektiv). Učestale prozivke škola (direktora, pedagoga i nastavnika) iz NVO, roditelja i pojedinaca (analitičara) povodom različitih ekscesa na relaciji nastavnik-učenik i nasilničkog ponašanja među učenicima, što ima za posljedicu i procesuiranje kod pravosudnih institucija, upozorava nas da je pedagogija u defanzivi, jer gotovo svi slučajevi su na neki način izmakli pedagoškom ocjenjivanju i mjerenju. Naravno, ima i slučajeva da roditelji ili sami učenici iz nekih razloga direktno udaraju na velika zvona medija očekujući neke posebne efekte (sankcije, osude, osvete). Ima smisla zaključiti da su to izrazi nepovjerenja u pedagoške i rukovodeće organe škole, što nije dobro. Naprotiv, treba se svim silama boriti za pedagoški autoritet škole, inače obesmišljavamo sam sistem vaspitanja i obrazovanja. Događaji u školstvu Srbije (od osnovnog do univerzitetskog) opominju zdrav razum da se ne smije ići tim putem. Upregnuti nastavnike (i rukovodstvo ustanove) da sabotiraju vaspitno-obrazovni proces kako bi prisilili vladajuće političke strukture da se povuku i prepuste vlast nema ni u kakvom aspektu uporište u pedagogiji. Taj otrov koji je inficirao obrazovni sistem udara duboko na temelje pedagoške struke i nauke! Nastavnici koji su upregli tinejdžere (pa i studente) da vode borbu na političkoj areni potpuno su odbacili osnovna načela pedagogije i Konvencije o pravima i slobodama djeteta. Kako bi izgledao svijet kad bi se uvrijedila praksa da se učionice pretvaraju u poligone političkih nadmetanja i sukoba?! Gdje su tek roditelji u takvom poremećaju vrijednosti i izmještanju njihovog autoriteta negdje...?
Nedavno je u medijski prostor lansiran "crveni alarm" o seksualnom uznemiravanju učenice osnovne škole od strane njenog učitelja na času fizičkog vaspitanja! Ako se zaista dokaže da je ostvareni kontakt bio seksualno motivisan, onda je to trn u oku pedagogije to jeste vaspitnog procesa u školi. Naglašavamo ovdje seksualnu motivaciju, jer bi bilo vrlo rizično olako anatemisati svaki fizički dodir u procesu rada (fizičke vježbe i slično). Nastavnik mora da uživa ugled i povjerenje kod roditelja i javnosti da se ne može bez vrlo jakih razloga dovoditi u sumnju njegov moralni integritet. Mora se zaštititi od opasnih intriga i od strane roditelja i učenika (osvetoljublje, podvale, ljubomore...). Ni prethodni ("socijalistički") sistem nije bio imun na slične neprihvatljive pojave. Štaviše one su i prikrivane. Prema tome, ovo što sada pokušavamo pročistiti ima svoju predistoriju.
U cilju stvaranja što boljeg pedagoškog ambijenta mora se stvarati odgovarajuća radna disciplina i poštovanje pravila. U tinejdžerskom dobu učenice, na primjer, snažno naginju ka isticanju svojih fizičkih karakteristika pa biraju i odijevanje koje naglašava te razvojne promjene. To može da remeti potrebni balans ambijenta u smislu provociranja nepoželjnih naklonosti nastavnika. O tome treba razmišljati, jer se ovdje ne radi uvijek o jednosmjernom procesu. Mnogi razmišljaju o radnoj odjeći ili makar prikladno stilizovanoj. Ovo je samo jedan primjer u kreativnoj školskoj slagalici u kojoj svakodnevno sudjeluju svi akteri.
Pubertetski vrtlog mora da se uskladi sa trkom za uspjeh u nastavi (teoretičar Erih From skreće nam pažnju na proces individuacije kao i na mogućnost bjekstva od slobode). Na ovoj relaciji postoji izvjesni nivo tenzije u trouglu: učenik-nastavnik-roditelj. Ima tu i pritisaka na nastavnike različitim povodima da bude fleksibilan prema "izuzecima", u protivnom, biće etiketiran. Informatičko lovište i senzacionalizam ne bi smjeli da se usidre u školama. Neoprezni atak na taj prostor može da izazove nepopravljivu štetu. Ugled se lako ne stiče, a još teže vraća kada se naruši. Ugled ustanove je prioritet, bez alternative. Danas ima mnogo edukatora. "Švedski sto" sa globalne ponude može da zavara one koji vrše slobodnu komparaciju pa "hrane" medije bez odgovornosti za ishod. Škole (pedagoška struka i uprava) moraju imati svoj pedagoški stav koji je u praksi i u nauci verifikovan i spreman odgovor na (zlo)namjerne.
Javne prozivke nastavnika koji olako upadaju u pogreške moralne nestabilnosti opominje one koji razmišljaju o reformama da promisle dobro kako dalje školovati i selektovati nastavni kadar! Možda će buduće reforme unijeti u ovu problematiku, kao i druge probleme, nešto evropskog iskustva.
(Autor je magistar sociologije u penziji)
