Piše: Stefan Lakušić
Često ćemo u javnosti čuti kako su podjele loše za društvo, kako se hrane međusobno, da se njihovim podsticanjem gubi fokus, te da bi se lakše rješavali ostali problemi kad ne bi bilo podjela. Da li ovakav stav proističe iz reminiscencije na socijalistička vremena, ličnih idealističkih stavova, sjećanja na uvodnu pjesmu emisije Branka Kockice ili nečeg drugog, teško je reći. Bilo kako bilo, podjela (navodno) nije bilo ni u totalitarnim režimima, pa se to nije baš najsrećnije završilo ili, što bi Armando sa popularnog Jutjub kanala "Kafe Zale" rekao: "Nije mi nešto".
Zašto su podjele dobre, čak i uslov za razvoj društva, navešću nekoliko argumenata. Npr. Johan Galtung, rodonačelnik mirovnih studija, u svom kapitalnom djelu Mirnim sredstvima do mira iznosi stav da se kroz podjele dolazi do nove vrijednosti, te da je sukob (zajednička kob/sudbina, ne nužno negativan pojam) katalizator promjena i razvoja društva. Prema ovom tumačenju, sukob može da ima negativan (polarizacija) i pozitivan (kreativna transformacija) ishod. Bilo kako bilo, mir u smislu odsustva podjela i sukoba nije nešto što se postiže za života, te se s razlogom ispraćamo sa ovoga svijeta riječima: "Počivaj u miru".
Dejvid Lendis u svojoj knjizi O bogatstvu i siromaštvu nacija iznosi stav da je Evropa u jednom trenutku postala najrazvijeniji kontinent baš zbog kompetitivnosti, razjedinjenosti i raznolikosti, a ekonomsko (a često i vojno) takmičenje doveli su do tehnoloških inovacija koje su drastično podigle dužinu i kvalitet života na ovom kontinentu. Na idejnom nivou, razlika, pa i suprotstavljenost ideja se obično predstavljaju kao kvalitet koji sagovornike približava istini. Taj pojam se u filozofskoj tradiciji zove dijalektikom, a njen razvoj možemo pratiti od Sokrata, preko Hegela, sve do današnjih dana.
U praktičnom smislu, moramo reći da u svakoj stvarnoj demokratiji postoji pluralizam mišljenja, a i sve da se uloži maksimalan napor u smjeru iskorjenjivanja podjela i da pretpostavimo da je to poželjan ishod (da li bi to uopšte bila demokratija?), uvijek ćemo imati podjele između mladih i starih, muškaraca i žena, kao i podjele po osnovu ličnih svojstava i preferencija.
Konkretno, u Crnoj Gori postoje "identitetske podjele" – da li ste za srpski ili crnogorski jezik, za ćirilicu ili latinicu, za NATO ili za neutralnost, za Istok ili Zapad itd. Uzgred budi rečeno, tu su i podjele na one koji su za podjele i one koji su protiv njih. Dakle, ideja o ukidanju podjela, možda i pomalo kontradiktorno, ne doprinosi njihovom ukidanju ili ublažavanju, već postojeće stanje usložnjava.
Bilo kako bilo, iznijeću svoj stav da obje vrste podjela danas ne postoje kao problem iako su političari uložili respektabilan napor da kontaminiraju javno mnjenje i djelimično u tome uspjeli. Ne postoje iz jednostavnog razloga što imamo regulisane pravne procedure kojima nezadovoljni mogu da promijene stanje ako smatraju da je nepravedno, naravno pod uslovom da na izborima imaju dovoljan broj glasova i utvrđenu većinu. Neki se mogu (manje ili više opravdano) žaliti da procedure nisu pravedne i politički neutralne. I tu ne vidim ništa sporno jer koliko je pravo iznad politike, toliko je i politika iznad prava u trenucima kad se to pravo formuliše. I na kraju krajeva – proizvoljno ili nasilno kršenje zakonskih procedura ne smije biti opcija, ukoliko ta zakonska rješenja nisu proizvoljno i nasilno donesena. Što se tiče opaske da se bavljenjem podjelama gubi fokus, podsjetiću da državni organi i institucije ne podrazumijevaju rad jedne osobe prenatrpane poslom, već (najmanje) tri grane vlasti i preko 60.000 zaposlenih. Da oni ne rade svoj posao, to bih bez problema povjerovao, ali da su non-stop sputani aktuelnom dnevnopolitičkom identitetskom temom, malo mi je teže za povjerovati. I na kraju, prihvatam kritiku da je moguće da podjele u Crnoj Gori neće imati ishod kakav sugerišu Galtung i Lendis, a još manje sokratovski ili hegelijanski obrt, ali i takve su korisne u smislu otklona od dogmatizacije istorijskih i savremenih tema.
I nakon kraja, u nadi da ću dotaći ono što su stvarni problemi društva, parafraziraću poznatog srpskog sociologa Čedomira Čupića – država mora da ima kvalitetno i pouzdano zdravstvo, prosvjetu i pravosuđe. Ukoliko to preskočimo, sve ostalo je "krpljenje". Stanje u kojem se pregledi kod specijaliste čekaju po godinu dana, gdje su cijene ljekova najviše u regionu, gdje imamo inflaciju lažnih i kupljenih diploma i vrlo skromne mjere protiv toga i suđenja gdje se presude ne mogu donijeti u zakonskom roku, gdje optuženi za formiranje i vođenje organizovane kriminalne grupe koji je u fokusu cjelokupne javnosti, bježi dan pred izricanje presude, ukazuje da je ovo društvo došlo do tog nivoa dezintegracije da je upitno da li se i dalje može nazivati društvom jer ne postoji povezanost među njegovim članovima niti valjano funkcioniše zakonski okvir u kojem bi trebalo da postoji. Udio opisanih podjela u ovakvom ishodu je mali ili nikakav, a njegovo rješenje kompleksno i podrazumijeva predan angažman cijelog društva, što je, složićemo se, nešto teže nego uperiti prst u dežurnog krivca – podjele i njihove zagovornike.
(Autor je politikolog)
