Piše: Vojislav Bulatović
Narodnim predstavnicima u parlamentu dovoljno je bilo da im povjeruju da su oni zbiljski posvećeni (!) suštinskim poslovima posvađanog naroda koji je po davnašnjoj dijagnozi Sv. Petra Cetinjskog u hroničnoj činidbi, ali bez znanja što stvarno čini.
Vladini poslovi podijeljeni na 12 ministarstava gdje su "činodejstvovali" premijerovi eksperti – apostoli (tako su ih nazvali u opoziciji).
Menadžerska filozofija da se vladini poslovi mogu sistematizovati kao poslovi neke kompanije i voditi ekspertski bez podrobnijeg uvida poslodavca tj. narodnih predstavnika (poslanika) nije se pokazala valjanom u 42. vladi Zdravka Krivokapića. Političari iz parlamenta i stranaka neprekidno su postavljali pitanja: "Čija je ovo vlada?"; "Ko je glasao za to što vlada radi?"
Premijer je držao ekvidistanciju prema većini i prema manjini u parlamentu mašući evropskim integracijama kao zajedničkom orijentacijom svih. Kao da je ignorisao jake političke čaure za čije otvaranje nije dovoljan jedan mamac u opštem interesu za evro-integracije. Opstajanje te vlade bilo je svojevrsni ekvilibrijum između prijetnji jake manjine da će iznuditi nove izbore i straha zapostavljene većine da se olako ne izgubi osvojena moć.
Ubrzo je uslijedio i drugi kratkoročni eksperiment sa manjinskom 43. vladom uz pasivnu podršku ranije većine. Ova vlada na čelu sa dr Abazovićem egzistirala je u procijepu dva politički suprotstavljena bloka: DF osovine sa jedne strane i DPS osovine sa druge strane. Kod ove dvije osovine bila je "investirana" gotovo sva biračka volja.
Iz 42. vlade dva ekspertska ministra: Milojko Spajić i Jakov Milatović, prave novi pokušaj evropeizacije naše političke scene osnivanjem Pokreta Evropa sad 1 i 2. Evo neko vrijeme taj pokret je zauzeo dominantnu poziciju u vlasti na državnom nivou. Jedan od dvojice Krivokapićevih "apostola", Jakov Milatović, osvojio je predsjedničku stolicu, a drugi, Milojko Spajić, premijersku. Munjevit uspon na političkom nebu dvojice naših mladih ljudi koji su se školovali, usavršavali, učili kod drugih i ogledali se u različitim poslovima ekonomsko-finansijske struke u razvijenim sredinama. Kada su u Krivokapićevoj vladi ministrovali i upijali "miris" domaće političke kuhinje neki radikalni poslanici upozorili su parlament da im treba oduzeti pasoš za svaki slučaj, jer kad naprave štetu biće kasno. Pokazali su karakter uprkos nedoličnim provokacijama, pokazali su da nisu lovci u mutnom, da se nisu ušunjali na mala vrata, da su dorasli za velike izazove, mada bez političkog iskustva te da umišljene veličine i zavidnici moraju prethodno da sebe analiziraju to jest svoje intelektualne i radne kapacitete, pa da se upuste u utakmicu sa njima.
Toliko o fenomenu ovog dvojca koji, nažalost, nije dugo zajedno ostao na zacrtanom putu. Možda im baš u ovoj našoj "šumi" nedostaje "lokalna mudrost" snalaženja u neutralisanju činjenja bez pravog cilja. Fokus mojeg daljeg izlaganja je samo jedan iz ovog više nefunkcionalnog dvojca: gospodin premijer Milojko Spajić. Razlog za to je mnogo veći interes i očekivanje javnosti za vladin posao koji je on "sistematizovao" i čvrsto stao iza njegove realizacije. U javnosti taj posao nosi naziv "Evropa sad 2". Naglašam ovdje "vladin posao", jer premijer Spajić čvrsto vjeruje da se njegova politička misija u mandatu koji je dobio od građana i poslaničke većine sastoji u izvršavanju konkretnih poslova koji stoje u agendi evroatlantskog puta naše države. Evropa Sad i ovdje – to je onaj (viseći) most koji povezuje zapostavljene životne probleme naših građana i dugi niz za građane nejasnih poglavlja u kojima su popisani zadaci koje moramo ispuniti da bi se kvalifikovali za članstvo u EU! Premijer Spajić je zbog ovog drskog (!) traganja za evropskim zadacima u svakodnevnom životu naših ljudi (visina plata, penzije, radno vrijeme, porezi i doprinosi) zaradio mnogo omalovažavanja i osporavanja. Evrovjernici iz političkih elita koji su lagano vodili u parlamentu duge rasprave oko tranzicije naše države u pravnu po evropskim standardima nisu mogli čak da obezbijede kvorum za donošenje važnih odluka. Za razliku od njegovog političkog mentora Krivokapića koji je vladin posao predao ekspertima a političarima ostavio parlamentarnu arenu i stranačke beskrajne slobode i za razliku od dr Abazovićeve građansko-evropske "ekspedicije" ("diližansa snova") Spajić pokušava da spasi ono što se spasiti može (u skladu sa svojim prezimenom), ne na metafizički, nadrealni način, već uz pomoć onih faktora koji po suvom političkom rezonu udaljavaju od sloge i jedinstva – programski udaljenih političkih subjekata! Čitanka političke pragme kaže da političari za neku cijenu (slava, moć, novac...) mogu da odstupe od svojih čvrstih stavova, zakletvi, populističkih laži, a naročito, od nekih manipulativnih ograda od konkurencije... Čovjek Spajićevog životnog iskustva to zna. Dogovorio je cijenu sporazumijevanja i saradnje, jer evrointegracije po njegovom poimanju stvaru ne smiju ustuknuti pred banalnostima svakodnevnih interesa. Valjalo bi očekivati da u parlamentu glasa svako za odluke i zakone koji se tiču evrointegracija ako se generalno za njih inače zalaže. Međutim, poslanici brane svoj "demokratski" stav da nisu u obavezi da podržavaju bilo koga s kim nisu u koaliciji. Spajićev rezon je da interes nekog političkog subjekta da sarađuje sa drugima i podržava vladin posao je (ukoliko nema izrazitih šansi da se bori za vlast) čisto pragmatično pitanje. Učešće u vladi ne mora da obavezuje učesnike da usklađuju političke programe stranke osim u dijelu koji se kosi sa preuzetim obavezama u vladi. A evropski program vlade je ugrađen u generalni kurs svake političke stranke. Za jednog ekonomsko-finansijskog i menadžerskog operativca kakav je premijer Spajić samo se nameće pitanje stimulansa stranačkih "bubnjara" da udaraju i u vladin "bubanj". Sadašnja sporazumna vlada zarađuje na evropeizaciji što ima za posljedicu ekstreman broj resora i izvršilaca razgranatih poslova. Ako je to jedini način da se objedine snage na evroputu i da se na vrijeme stigne na obećani cilj, neka premijer Spajić kormilari na toj krcatoj lađi bez bura.
To mu žele vjerovatno i građani.
(Autor je mr sociologije u penziji)
